O tome kako je to postati majkom u kasnim tridesetima, o nemogućoj djeci, te mirenju s nesavršenostima piše u svojoj hit knjizi – Nemajka
Za sebe kaže da je poslovna žena iz marketinškog svijeta, a u posljednjih dvadesetak godina, bavila se kolekcionarstvom (visoko)obrazovnih titula i svjetskih nagrada kreativne industrije. Velika je obožavateljica cjeloživotnog učenja, muža izluđuje online edukacijama koje, opisuje nam, u slušalicama hodaju za njom po kući. S 37,5 godina prvi put je postala, kako kaže, ‘gerijatrijska nemajka’, pa s 39,5 drugi. “I onda, kako to običava u krizi srednjih godina krenula sam drugim smjerom, skinula sam korporativne štikle i u kućnim papučama ušetala u poduzetništvo”, započinje nam svoju priču Vanja Runje, s kojom smo popričali povodom izlaska njezine knjige Nemajka.
SVE JE POČELO S FACEBOOK STATUSIMA
Nemajka je zbirka četrdesetak duhovitih i brutalno neurednih priča o svakidašnjim (ne)zgodama peteročlane obitelji ‘gerijatrijskih’ roditelja u četrdesetima, uz njihovo dvoje vrtićke djece i psa od četrdeset kilograma. Ona, napominje se, nije za roditelje koji žive u uvjerenju da su najbolji na svijetu, a njihova djeca uzorni genijalci kakve svijet još vidio nije. Iz nje, upozorava autorica, nećete apsolutno ništa naučiti. Ako se, s druge strane, puni ljubavi katkad zapitate jeste li grozni, a vaša djeca nemoguća, Nemajka je knjiga za vas.
A zanimljiva nam je bila i priča o imenu. Titulu nemajke, prisjeća se, osvojila je već u rodilištu. “Naježila sam zbog šest milimetara (ne)sterilne tetra pelene koja se usudila ugnijezditi ispod mog bedra. Dobro sam još i prošla koliko je medicinska sestra bila ‘bijesna’ na mene. S obzirom na to da je to bila valjda najmanja greška koju sam u svom roditeljskom životu napravila, zaključila sam da je najmudrije odmah, ponosno samu sebe već na naslovnici osuditi”, objašnjava.
NA TRŽIŠTU SU JOJ NEDOSTAJALI PRIRUČNICI KOJI OPISUJU STVARAN ŽIVOT
A evo i što ju dodatno potaknulo na pisanje Nemajke. Pročitala je, kaže, tek nekoliko korisnih priručnika za roditelje i puno onih za koje joj se učinilo da su ih napisali ‘veliki stručnjaci’ koji nikad nisu teoretske modele primijenili u praksi, s pravim ljudskim bićem od dvadesetak kilograma. Na tržištu, dodaje, nedostaje sadržaj koji opisuje stvaran život, sve one naizgled nevažne trenutke od kojih se sastoji obiteljska svakodnevica.
“Nedostaju feel good knjige koje ne diktiraju što nam je činiti, ne frustriraju nas neučinkovitim metodama odgoja robota, već na duhovit način normaliziraju normalne situacije, nude razumijevanje i podršku. Nedostajala je Nemajka, knjiga koja nam daje osjećaj da nismo baš skroz nesposobni u toj zahtjevnoj roditeljskoj ulozi”, priča nam. Zamolili smo je stoga da s nama podijeli i neki ilustrativni primjer iz knjige, kakvu anegdotu koju će možda i najviše pamtiti. A što smo tražili, to smo zbilja i dobili. “Trenutak kada sam šećući gradom, u svom odrazu u izlogu ugledala kupus koji mi viri iz dekoltea i zaključila da me nije briga, bila je prekretnica u mom životu”, brzo nam odgovara.
Nedostaju feel good knjige koje ne diktiraju što nam je činiti, ne frustriraju nas neučinkovitim metodama odgoja robota
PRIČANJE O TEMAMA O KOJIMA SE NEDOVOLJNO OTVORENO PRIČA
Nastavljamo pričati i o tome kako samu sebe predstavlja kao nekonvencionalnu majku, pitamo je što taj pojam za nju uopće označava i podliježe li i ona ponekad čuvenom ‘mom guiltu’, odnosno mislima da je nešto mogla napraviti bolje, da bi joj djeca mogla što zamjeriti i tome slično. “Pričam otvoreno o temama o kojima se nedovoljno otvoreno priča, u nadi da potaknem razgovor. Umjesto društvenim fejk moralom, vodim se ljubavlju i zdravim razumom. Ne donosim u kamenu uklesane zaključke, pa tako nijedna priča nema kraj. Napravila sam najbolje što sam znala. Nešto sam po putu i naučila. Na isti način odgajam djecu, a ponekad i muža”, odgovara nam. A kako se naš razgovor polako bliži kraju, pričamo i o tome koliko su Hrvati tradicionalno orijentirani kad su roditeljske uloge u pitanju, odnosno koliko su, u tom smislu, njezine iskrene priče radikalne.
Umjesto društvenim fejk moralom, vodim se ljubavlju i zdravim razumom
Mnogi roditelji su tradicionalni, odgovara nam, samo po tome što gotovo sve osim vrijednog Instagram sadržaja drže zaključano u svoja četiri zida, jer se boje da njihova priča ne bi bila društveno odobrena. “Pomalo radikalno je jedino to što sam stvaran život javno i poprilično doslovno, uključujući sve popratne bljakice, opisala”, dodaje. Konačno, pričamo i o tome što bi se moglo savjetovati idućim roditeljima, a Vanja odmah govori – to da ne postoji univerzalno savršen roditelj i da toga budu svjesni.
“Pa ni taj kakvog si same (ne)majke zamišljaju da bi trebale vidjeti kada se pogledaju u ogledalu. Idealiziranje roditeljstva iz reklame – blaženog pojma u kojem svaki dan, sretna obitelj, u čistoj odjeći mirno sjedi za stolom i oduševljeno jede povrtne bio delicije – rijetko je kome pomoglo da se osjeća dobro i normalno. Nasmijmo se svojim nesavršenostima i pomozimo izbezumljenoj nemajci u ukakanoj situaciji”, poručuje svim sadašnjim i budućim roditeljima.
