Ako u prvih šest mjeseci beba nije duže vremena provodila na stomaku, ili je to bilo rijetko pa nije dovoljno ovladala tim položajem – sigurno će pružati otpor ako pokušate da je učite da puzi. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, većina roditelja odustaje, uz konstataciju da njihovo dijete ne umije ili ne želi da puzi.
1. Moja beba neće da puzi
Ako u prvih šest mjeseci beba nije duže vremena provodila na stomaku, ili je to bilo rijetko pa nije dovoljno ovladala tim položajem – sigurno će pružati otpor ako pokušate da je učite da puzi. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, većina roditelja odustaje, uz konstataciju da njihovo dijete ne umije ili ne želi da puzi.
Da bi zauzela četvoronožni položaj, beba prvo treba da nauči da se uspravi kada je u položaju potrbuške, zatim da ima oslonac o opružene ruke, kako bi mogla da prebacuje težinu naprijed-nazad, i tek onda da počne da puzi. Ako nije prošla sve faze u uzrastu kada je time trebalo da ovlada, vjerovatno će početi da se pokreće «kao robot», ili da se rukama odguruje i kreće pomjeranjem unazad.
Neke bebe preskoče fazu puzanja. Ona nije neophodan preduslov za hodanje, ali je odličan trening za sve mišiće – kako za njihovu snagu, tako i za elastičnost. Nakon kretanja po ravnom, beba će početi da savladava prepreke, a na kraju će da puzi uz stepenice. U isto vrijeme, kretanjem i upoznavanjem prostora u kome boravi, ona poboljšava motorne sposobnosti kojima stiče fizičku nezavisnost.
2. Stavljanje djeteta u dubak
Velika prepreka ovom osamostaljivanju je korišćenje dupka i sličnih sprava. One suzbijaju prirodnu potrebu za kretanjem, uslovljavaju pogrešne šeme hoda i mogu da dovedu do pojave određenih deformiteta. Često se dešava da djeca koja su neko vrijeme provela u hodalici, kada prohodaju – padaju zbog gubitka ravnoteže i imaju poteškoća pri ustajanju. Ako, pritom, nisu prošla kroz fazu puzanja, problem će im predstavljati i savladavanje prepreka: zapinju o ivičnjake i pragove, a najčešće padaju na glavu, jer nisu naučila da se dočekaju na ruke.
3. Dijete hoće da hoda
Preranim postavljanjem na noge i učenjem djeteta da hoda sa držanjem za ruke – također se remeti njegov normalan motorni razvoj. Roditelji često iz potrebe da pokažu kako je njihovo dijete napredno, oslanjajući ga o pod – izazivaju takozvani refleksni hod. Nagon da se kreće kako bi stiglo do nečeg – tumači se djetetovom željom da hoda, pa roditelji počinju tome da ga uče, nadajući se da će tako prije da prohoda.
Međutim, da bi dijete prohodalo, neophodno je da neurološki sazri, na šta ne može da se utiče «spolja», pa ovo učenje može da potraje mjesecima. Naviknuto na uspravan položaj, a bez iskustva puzanja, dijete će najvjerovatnije biti stavljeno u dubak. Na taj način će biti potpuno uskraćeno za prolazak kroz sve faze hoda, bez uspostavljene ravnoteže. Nakon prohodavanja će biti nesigurno, zapinjaće o prepreke, često će padati – bez oslanjanja na ruke.
4. Kupovina prvih cipela
Još jedan značajan momenat, koji roditelji najčešće ne mogu strpljivo da dočekaju, jeste kupovina i obuvanje prvih cipela. Često bebe sa šest, sedam mjeseci već imaju na nogama cipelice za hodanje. One su, uglavnom, preveliko opterećenje za još uvijek nedovoljno razvijene mišiće, pa vuku stopala ka spolja (dok beba sjedi ili je roditelji drže) i ometaju pravilan položaj stopala dok beba puzi.
Ukoliko je hladno, beba može da ima laganu, «nehodajuću» obuću. Prve korake treba da napravi u čarapama ili bosih nogu (tako može da hoda u sobi) – na taj način će ojačati mišiće i učvrstiti zglobove stopala. Tek kada se hod učvrsti i dijete počne da hoda po ulici, treba da ima cipele na nogama. Izuzetak je ako ima «kriva stopala», odnosno ako stopala zauzimaju nepravilan položaj pri hodu, idu ka spolja ili ka unutra… Tada se za korigovanje rade cipele po mjeri, a dijete ih nosi još u fazi prohodavanja.
5. Moje dijete ne umije da se igra, igračke ga uopšte ne zanimaju
Od šestog do dvanaestog mjeseca, roditelji su mnogo više usredsređeni na to šta dijete može nogama nego rukama. Kada većinu igračaka ne uzima ili odmah ispusti, tumače činjenicom da ima previše igračaka, pa ga ništa ne zanima. U stvari, razlog je u tome što su igračke neprilagođene djetetovim trenutnim motornim sposobnostima i interesovanjima. Ono, uglavnom, odbacuje igračku jer veličina i oblik ne odgovaraju njegovom stepenu zrelosti. Kao što za pokretanje, puzanje i hodanje moraju da se obezbjede određeni uslovi i stimulacija, isto to je potrebno i za hvatanje, držanje, otpuštanje, bacanje…
U osmom mjesecu, podizanjem ruke na gore, dok dijete leži na boku, započinje izuzetno važna faza fine motorike: uspostavljanjem koordinacije oko-ruka. Dijete sve češće počinje da sjedi preko boka, oslanjajući se o jednu ruku dok se drugom, slobodnom rukom igra. Tek kada samo zauzme sjedeći položaj, počeće intenzivnije da koristi ruke. Ukoliko je prerano postavljeno da sjedi, sve vrijeme će pokušavati da održi ravnotežu, što će ići na uštrb korišćenja ruku za manipulisanje igračkama.
Od grubog i nespretnog hvatanja, dijete će do kraja prve godine ovladati «hvatanjem pincetom» – kada sitni predmeti, pločice i mrvice, koje nalazi na podu, postaju predmet njegovog interesovanja. Pažljivo će da pokupi svaki trun koji ugleda i da ga stavi u usta. To je faza normalnog motornog razvoja, kroz koju prolaze sva djeca, pa ih nikako ne treba ometati u tome, iz straha da će se razboljeti jer uzimaju mrvice sa poda. Tada im treba obezbjediti sitne predmete odgovarajućeg oblika i, naravno, paziti da ih ne stave u usta i progutaju. Kroz ove aktivnosti, dijete će ovladati finom motorikom, koja je osnova za mnoge precizne i složene radnje (njih će savladati kasnije), ali i značajan faktor koji utiče na razvoj djetetovog govora.
Stimulacija djeteta
Da bi se razvoj fine motorike nesmetano odvijao, neophodno je da dijete bude stimulisano – prije svega, odgovarajućim igračkama (zvečka jasnih, kontrastnih boja, zvonce, igračke koje vise u vazduhu, na dohvat ruku, kocke koje mogu da se slože jedna u drugu, perlice-nizalice, lopte različitih veličina, slagalice, slikovnice, geometrijski oblici…). Također, važno je učestvovati u igri, pokazati djetetu kako se nešto radi i ohrabriti ga da pokuša ponovo, bez obzira na prethodne neuspjehe.
Snežana Milanović, viši fizioterapeut
