MOJE DIJETE MUCA

Pa-pa-pa-paaaatka… Kada vaše dijete prvi put riječ „patka“ izgovori na takav ili drukčiji, ali vrlo sličan način, ostajete bez riječi, a pitanja samo naviru: Zar muca, zašto, pa ja nisam mucala/o… Zato ćemo u nastavku pokušati pojasniti što je mucanje, zašto nastaje i kako djetetu pomoći.

Mucanje je prije svega poremećaj govornog ritma, što zapravo znači da je poremećena govorna tečnost. Zbog karakterističnog govornog efekta mucanje je najpoznatiji i lako prepoznatljiv govorni poremećaj.

Kada govorimo o mucanju, ponajprije mislimo na govor djeteta koje muca, odnosno na njegovo verbalno-glasovno ponašanje koje karakterizira sljedeće: ponavljanje dijelova riječi i rečenica, produljenje glasova, zastoji u govoru, neodgovarajuće pauze, ubacivanje različitih glasova, poštapalice (ovaj, pa…), dulje trajanje govora, razni nepotrebni zvukovi (uh, aa, ah…), manja količina govora, tj. izbjegavanje govora i slično.

Mucanje se ponekad može naglo razviti kod djeteta koje je imalo sasvim tečan govor, i to kao reakcija na izrazito jak stres ili traumu. Takva reakcija karakteristična je za djecu kod koje je govor „slaba točka“ pa je povod mucanju gotovo uvijek poznat i ono se javlja dan ili dva nakon određenog događaja. Mucanje nastaje i zbog pretjerane kontrole, tj. kada roditelji žele dijete upozoriti na „pravi način“ govora ispravljajući ga i upozoravajući, ili izjavama kao što su: „Govori sporije“, „Nemoj toliko žuriti“, „Potrudi se malo“… U tim slučajevima roditeljima se savjetuje da se što prije jave logopedu za savjet kako bi se spriječio razvoj kroničnog mucanja.

Osobito osjetljivo razdoblje govorno-jezičnog razvoja je dob između druge i pete godine života, kada su za dječji govor karakteristična takozvana fiziološka zapinjanja. Prema istraživanjima, ta je pojava karakteristična za čak 80 posto djece. Fiziološka zapinjanja i ponavljanja u dječjem govoru uzrokovana su time što intenzivni razvoj mišljenja u to doba nadilazi razvoj djetetovih govornih mogućnosti. U tom razdoblju djetetov aktivni vokabular još nije bogat, izražavanje misli nije usavršeno, a pokreti govornih organa uvelike su neprecizni. Ipak, mališan mnogo toga razumije i želi reći, a još više saznati pa postavlja bezbroj raznih pitanja. Sva njegova aktivnost popraćena je emocionalnim uzbuđenjem. Zbog svega toga govor veoma velikog broja djece od druge do pete godine obiluje raznim ponavljanjima, premještanjima riječi u rečenici, blokadama, netočnostima u izgovoru i oblikovanju misli u rečenicu. Takvo stanje dječjeg govora na određenom je razvojnom stupnju prirodno, s tim da se tijekom daljnjeg razvoja mišljenja i govora na temelju sazrijevanja mozga i komunikacije s okolinom dijete zauvijek oslobađa zapinjanja u govoru.

Dobro je znati razlikovati normalna dječja zapinjanja u govoru od početne pojave mucanja i, ako je potrebno, reagirati na vrijeme, odnosno obratiti se logopedu. Fiziološka zapinjanja znatno se razlikuju od mucanja, po svojoj količini i načinu odvijanja.

Fiziološka zapinjanja, karakteristična za djecu u dobi od dvije do pet ili šest godina:

• ponavljanje cijele rečenice, dijela rečenice ili riječi: “Patka, patka trči po dvorištu.”;
• preoblikovanje rečenice tijekom govora: “Ona s perjem, patka, trči po dvorištu.”;
• stanke, napunjene s “mm”, “ah”, “uh”: “Mm, patka, ah, trči po dvorištu.”;
• prekidanje govora šutnjom: “Patka (pauza) trči po dvorištu.”;
• pojedina, rijetka lagana ponavljanja dijelova riječi: “P patka trči po dvorištu.”.

Naznake koje upućuju na mogućnost da dijete muca:

• dijete se “bori” s riječima (pri ponavljanju sloga ili riječi naglo povisuje glas);
• povećao se broj ponavljanja (prije je dijete govorilo npr. “ka-kapa…”, a onda “ka-ka-ka-ka-kapa…”;
• dijete je počelo ponavljati sve kraći element riječi;
• dok dijete govori, počinje se uočavati da je izražena napetost mišića lica i da guta zrak, odnosno neravnomjerno koristi disanje. To znači da se žurno treba javiti logopedu kako bi se dijete uključilo u logopedsku terapiju radi uklanjanja početnog fiziološkog mucanja. Veoma je važno znati da mucanje mogu pratiti i druge negativne pojave koje pogađaju dijete koje muca, primjerice, strah od govora i govornih situacija, tikovi, različiti pokreti glavom, tijelom i udovima, neodgovarajuće fiziološke reakcije (znojenje, crvenilo, ubrzan rad srca), strah, emocionalna nestabilnost, smanjena koncentracija, izbjegavanje vizualnog kontakta sa sugovornikom, netolerantan stav spram govornih situacija i slično.

Ako posumnjate, ali ne možete sa sigurnošću ustanoviti je li riječ o mucanju ili tek prolaznim smetnjama izgovora, potrebno je obratiti se logopedu koji će vas pravodobno savjetovati jer, prema mišljenju većine stručnjaka, rani početak liječenja uvelike smanjuje mucanje u odrasloj dobi.

Prolazne, ali normalne smetnje javljaju se najčešće između treće i šeste godine života. No, ako kod djeteta čiji govor nije tečan postoje sljedeće činjenice, potrebno je obvezno javiti se specijalistu za govor, tj. logopedu:

• postojanje obiteljske anamneze kad je riječ o mucanju ili poremećajima izgovora;
• dijete teško izražava i pretače svoje misli u govor;
• dijete pokazuje znakove frustracije ili je vrlo uznemireno zbog svoga govora;
• dijete se “bori” sa svojim govorom;
• dijete odrasta u dvojezičnoj sredini i mucanje se izražava u njegovu materinjem jeziku;
• vi ste kao roditelji zabrinuti zbog djetetova govora;
• djetetovo općenito poprilično nesigurno ponašanje uzrokuje zabrinutost

 

PRAVILA PONAŠANJA S DJETETOM KOJE MUCA

– ako primijetite simptome mucanja, odmah se obratite logopedu za savjet;
. od prvog dana djetetu se obraćajte mirnim, ohrabrujućim glasom;
. koristite jednostavne riječi i izgovarajte ih pravilno;
. osigurajte djetetu rast i razvoj u mirnom i vedrom okruženju;
– nemojte grditi dijete zbog mucanja ili izgovarati riječi umjesto njega;
– nemojte ga uspoređivati s njegovim vršnjacima;
– nemojte ga ispitivati ne ostavljajući mu vremena da odgovori;
. uvijek ga gledajte u oči dok govori jer će mu vaše prirodno držanje pomoći da savlada teškoće;
. uvijek ga slušajte sa zanimanjem jer dijete mora osjetiti da imate povjerenja u njega;
– organizirajte zajedničke igre koje potiču komunikaciju u opuštenoj obiteljskoj atmosferi;
– pokušajte smanjiti komunikacijske pritiske i predvidljive stresne situacije;
– osobe iz djetetove okoline i odgajateljice u vrtiću obavijestite o djetetovu problemu kako bi mu pomogle da se uklopi;
– govorite sporo tako da vas dijete nastoji oponašati i sporo govoriti te mu budite uzoran model lijepog i tečnog govora.