Jeste li se kada susrele s mamama koje uspoređuju napredak svog sjeteta s djecom iz parka ili vrtića? Ovo je tekst posvećen njima, ali i svima nama koji se trebamo opustiti i dopustiti djetetu da razvija svojim prirodnim putem.
Bilo je to prije sedam mjeseci, sjećam se dobro.
“Dobar dan.”
“Dobar dan.”
Pozdravljam prodavačicu u trgovini čija je sestra dobila kćerku istog mjeseca kad i ja svoju.
“Imate li svježih tikvica?”
“Imamo, naravno, dole su u gajbici”, pokazuje mi prstom.
Čučnem, malo prebirem, ne pritišćem, tražim neku lijepu. Ona primijeti to, pa kaže: “Sve su od jutros”.
“Super, trebaju mi za malecku”, opravdavam rovarenje po gajbi.
“Je li ih voli jesti?”
“‘Jede grah, pojede punu zdjelicu, jede kiflu, cijelu. Ima svuda sarme. Već izgovara mama, tata. Sjedi već sama. Ima tri zuba. Zna se lijepo igrati s igračkama. Kod svakog hoće, ne plaši se ljudi.’“
“Vidjet ćemo danas”, kažem: “Nije ih još probala.”
“Nije ih probala?! Niste joj još dali tikvicu”, začuđena je, oči joj se povećale.
“Nismo. Još uvijek sisa, ne žurimo nigdje. Za sada je probala mrkvicu i krompir, jede žitarice”, ne znam koji se vrag pravdam.
“Ova naša, bogami, već grah tamani. Izmrvimo i malo hljebića u to, sve pojede! Poslije prdi k’o prava!”
I… Počinje.
“Jede grah, pojede punu zdjelicu, jede kiflu, cijelu. Ima svuda sarme. Već izgovara mama, tata. Sjedi već sama. Ima tri zuba. Zna se lijepo igrati s igračkama. Kod svakog hoće, ne plaši se ljudi”.
Pakiram tikvice, kimam, plaćam račun, kimam, pozdravljam kimanjem.
Izlazim na ulicu. Uzimam zrak duboko, dublje. Zovem muža i počinjem mu pričati kao ona meni, bez prestanka.
“Ali, ona već jede grah, naša tek probala mrkvu, mrve joj i hljeb, naša ni ne zna što je hljeb, sjedi već sama i što se naša neće igrati s onim medvjedom i onom muzičkom igračkom?”
“Pa, dobro, neka jede grah, jesti će ga i naša”, kaže pribrano.
“I sjedit će kad bude spremna”, kaže pribrano.
“Čemu tolika drama”, pita.
I zaista, čemu drama, pitala sam se na stotine puta za ovih trinaest mjeseci. Čemu drama?
Od kada sam postala mama kao da me je neko, van moje volje, stavio na atletsku stazu kako bi se utrkivala i natjecala. Pored mene, lijevo i desno, sve mame k’o ja, ruku oslonjenih na kolica u kojima su bebe. Neke plaču, neke ne. Na majke čije bebu plaču, s tribina se gleda sa čuđenjem. Čuju se povici „gladna je, nahrani je“, „puna joj je pelena“, „ne uzimaj je u ruke, ne navikavaj je“, „hladno joj je“, „toplo joj je“. ‘Ajd što dobacuju s tribina, dobacuju i druge mame, uglavnom one čija djeca spavaju mirno u kolicima.
„Moja obožava biti u kolicima, kako to da tvoja ne voli“, pita prva do mene.
Nekad svjesno, nekad nenamjerno, ali većina mama se natječe (bar latentno) u pogledu svega, od ishrane preko broja zuba do marke odjeće, i posebno u pogledu motornog razvoja djeteta.
“Moj počeo sjediti sa šest mjeseci. Tvoja nije još. Pa kako?”
“Moja prohodala sa deset mjeseci, da je vidiš, kao prava, neće nas niti za ruku uzeti.”
“Tvoja ima osam zuba? Naša, bogami, deset!!!”
“‘I zaista, čemu drama, pitala sam se na stotine puta za ovih trinaest mjeseci. Čemu drama? Od kada sam postala mama kao da me je neko, van moje volje, stavio na atletsku stazu kako bi se utrkivala i natjecala. ‘“
“Mi već jedemo meso. Kako niste probali, pa zar ga nije trebalo uvesti sa sedam mjeseci?”
“Tri pjesmice zna. Priča k’o navijen. Kako to da tvoj kaže samo tata, mama, baba? Pa, je l’ mu pričate?”
“Mi skinuli pelene sa petnaest mjeseci. Što čekate, je l’ neće na kahlicu?”
I tako redom.
Čuje se to svuda, u trgovinu, ambulanti, na savjetovalištima, na ulici, za blagajnom.
Stalno.
I da se razumijemo, nije to „samo“ dobronamjerna razmjena iskustava, ima tu i te kako nadmetanja. I počinje još u rodilištu – koja se koliko napatila, koja je vrištala, koja „a“ nije pustila, koliko je sati trajao porođaj, koliko koja šavova ima, doje li i koliko koja mlijeka ima. Čim zacijele, priča se prenosi na dojenčad.
I baš kad su najosjetljivije i najzbunjenije, jedna drugu ovakvom pričom još više zbunjuju, jer se uspoređuju, jer rast i razvoj djece uspoređuju.
Nedavno me jedna susjeda pitala, dok sam držala Srnu za ruke: “Još ne hoda sama? Naša, bome, eno već trči”.
Super.
Što drugo mogu reći? Da pravdam normalan razvoj svog djeteta kao da nešto škripi, da joj objašnjavam kako ne može hodati u skafanderu, da je svako dijete priča za sebe, da je nisam rodila da se nadmećem, da se utrkujem, jurim, da je forsiram kako bi drugi rekli – ma, bravo. Da preko nje prebijam i liječim neke svoje frustracije, želje, nesavršenosti?
Volim kada čujem mame ponosne na svoju djecu. Ne volim čuti mame koje se nadmeću (i one su naravno ponosne, ali one to predstavljaju drugačije). Razlika se osjeti u interpretaciji, boji glasa, stavu, položaju ruku, čuđenju što neki drugi mališan nije istim tempom postigao što i njihovo dijete.
Nemojte se uspoređivati s drugim mamama niti svoje maleno s drugom djecom
Ovoga je bilo i ranije. Ovoga je bilo oduvijek, bez obzira na uzrast. Sjećam se priprema pred maturalnu večeru u srednjoj školi. Sjedimo kod prijateljice, njeni imućni, nikad joj, Bogu hvala, nije falilo. Iznosi pred mene haljinu na vješalici, lijepu, lepršavu. Pitam je kakvih još ima haljina u trgovini. Odgovara njena mama: “Za tebe mršavu, ima veći izbor i nisu skupe, imaš ih baš budzašto u onom butiku ‘Mira’, ne moraš dalje ni tražiti. Moja Sanja ima specifičnu građu, lijepe velike grudi, uski struk, pa smo jedva ovu našli. Taman će joj duge noge i manekenska figura doći do izražaja”.
I to je to. Učenje u tri rečenice svog djeteta da je sve u lijepim grudima, zgodnim nogama, uzanom struku i da se mršava djeca radnika lakše obuku i da njima nije to toliko važno.
Mislim da bismo se svi skupa trebali opustiti, kako sutra ne bismo imali klince nezadovoljne i nesigurne u sebe.
Da se okanimo nadmetanja i uspoređivanja, da živimo rasterećeno, onako kako osjećamo da je za našu djecu i nas najbolje, pa makar to drugima izgledalo kao najlošiji mogući izbor.
Da ih odgajamo osluškujući glas iz grudi, jer on nikad nije pogriješio, da vjerujemo u njih i kad kaskaju i kad jure u prohodavanju, i kad jedu grah i kad samo za siku znaju, da ih ne uspoređujemo nikad i ni sa kim, da ih naučimo da su najbolja i najljepša baš takva kakva jesu, s klempavim ili sitnim ušima, sa mnogo ili malo zuba, sa krivim ili kao strijela pravim nogama, s manjkom ili viškom kilograma, u bilo kakvoj odjeći.
Da ih naučimo da se smiju, da se raduju životu i da se natječu sa sobom zbog sebe.
Da svemu ovome naučimo i sebe.
Tekst preuzet s Lola magazin.