Koliko hrana, stanje uma, stres i sl. utječu na bebu u trudnoći?

Trenutno je kod nas doma sezona rođendana. Sva djeca su nam rođena između kraja veljače i sredine travnja. Zabavno, ha? Nisam mogla bolje isplanirati ni sama. Počinjemo s najmlađima, zatim ide srednji sin, pa kćer i na kraju najstariji. Upravo suprotno od redoslijeda njihovih rođenja! To je nešto za što sam uvijek bila zahvalna, jer je uvijek lakše objasniti najstarijoj djeci zašto trebaju čekati svoj rođendan kako bi bili u centru pažnje. Toliko je lakše reći sljedećem djetetu: “Hej, tvoj rođendan je sljedeći! Što želiš za rođendan? “Ponekad se osjećam kao da varam!

                           

Imamo jednu tradiciju za rođendane gdje se volimo prisjećati simpatičnih sitnica koje su znali raditi kao mali i smiješne priče o njihovom najranijem djetinjstvu. Doista mi da priliku osvrnuti se i prisjetiti svih detalja. Dok sam se tako prisjećala svih mojih trudnoća, jedan nevjerojatan zaključak mi se jasno javio u tom trenutku! Stanje u kojem sam bila tijekom trudnoće utjecalo je na svako moje dijete na vrlo duboki način emocionalno i fizički.

Moj najstariji sin je rođen dok sam bila mlada i puna energije, trčala uokolo jedva primjećujući trudnoću. Danas je hiperaktivan i izbirljiv pri jelu (baš kao što sam ja bila s mojim ‘jutarnjim‘ mučninama koja se protezala tijekom cijelog dana, a ponekad i tijekom cijele noći).

Sa kćeri sam bezbrižno jela puno i previše slastica, što je utjecalo na kroničnu potrebu za slatkišima koju i dan danas ima! U petom mjesecu trudnoće javile su se komplikacije iskoro sam je izgubila. Uzrok je bilo pretjerano nošenje teških stvari uz i niz stepenice sa mojim dvogodišnjakom koji je tada još uvijek želio da se nosi. Prestala sam sa svim aktivnostima, našla pomoć oko kuće i učinila sve u mojoj moći da zadržim trudnoću i bebu do poroda. Vjerujem da smo tada razvile posebnu vezu, pa smo I sada vrlo bliske.

Treća trudnoća je bila protkana raznoraznim izazovima odplacenta previe, do ranih trudova. “Potpuno mirovanje”, naredio je liječnik. Čak je i rođenje bilo traumatično za moje treće dijete. Iako je bio moja najbolja beba i najlakše dijete, uvijek je bio osjetljiv i nesiguran, baš kao što sam se jaosjećala dok sam išla iz ordinacije u ordinaciju za sve različite preglede i konzultacije. Imala sam problema smučninom u prisustvu sireva, a posebno parmezana. Kako smo tada živjeli u Italiji samo je bila otežavajuća okolnost. On je i dan danas apsolutno zgrožen s sirom, ne može podnijeti miris, i da, pogodili ste, naročito ne parmezan.

I na kraju, blizanci. Do tada sam se već osjećala pouzdanijom u sebe i kao da znam ponešto o trudnoći i bebama, tako da se nisam puno brinula. Osigurala sam se da jedem dobro i da se dobro brinem o sebi. Oni su najbezbrižniji od moje djece. Da, kasnije u trudnoći nakon saznanja da su blizanci sam se malo zabrinula, ali pošto sam također imala jako dobar sustav podrške muža, obitelji i prijatelja ni to nije bila neka velika stvar.

Znam da je teško biti u potpunosti pozitivan i optimističan posebno u borbi protiv jutarnjih mučnine, žudnje za određenim hranama, proširenih vena, nemogućnosti spavanja, itd, ali unatoč svemu, savjetovala bih vam da se zaista potrudite. Sve što osjećamo i jedemo tijekom trudnoće utječe na našu djecu na tako mnogo načina za cijeli ostatak života. Postaje ukorijenjeno u njima, a nemoćni su da se izbore s tim. Većinu vremena, uopće ne znamo zašto radimo određene stvari, ili zašto se osjećamo nesigurno, nevoljeno, osjetljivima, ili zašto imamo neko vjerovanje koje nas ograničava, možda bi to moglo biti nešto što smo pokupili dok smo još bili u majčinom utrobi!?

Uvijek je tako fascinantno vidjeti njihove male kaprice i karaktere kako se iskradaju i jasno pokazuju u prvim danima našeg zajedničkog života. Bilo je tako simpatično vidjeti najstarijeg sina, kad se tek rodio, kako se bori svim silama protiv uskog zamatanja sve dok nije oslobodio ručice i nožice i tek tada je mirno zaspao. Ili kćer koja je uvijek imala malo drame i glumačkog štiha, čak i kao maleno novorođenče. Rođeni su s tim osobinama, a divno je gledati ih kako se razvijaju, rastu i sazrijevaju u odrasle osobe.

Najstarijem sinu je prva riječ bila je “sam”. Nije želio govoriti dok nije usavršio tu vještinu. Preskočio je cijelu fazu ‘riječi’, i bezbrižno je uletio ravno u fazu rečenica. Do tada bi mi pokazivao prstićem što želi i šefovao mi. Što je jasno ukazivalo na sposobnosti prirodnog vođe već od druge godine svoga života.

A kćer, s druge strane, bi stajala na sred sobe I dok bi gledala dadilju prkosno, bi se namjerno upiškila u gaćice, pokazujući nezadovoljstvo na taj način da joj mama nije bila tu. Ako bih je ostavila na trenutak zavrtjela bi se i teatralno izgovorila sa čežnjom u glasu, “Nedostajat ćeš mi!” mašući u mom pravcu. Kada bih odgovorila, “Samo idem do kuhinje po čašu vode”, ona bi rekla kao da se ništa nije dogodilo, “O, ok onda!” i samo se zavrtjela natrag u svoju igru.

Treći sin je odbio piškiti na tuti/noši/! Sjedio bi na njoj satima,bez problema ali kad je trebao piškiti ustao bi i zadovoljno se popiškio po podu. I tako stalno dok mi konačno jednog dana nije sinulo da je htio biti ‘veliki‘ i piškiti kao i svi veliki dečki, kao i tata stojećki! Nikad nismo imali problema s piškenjem nakon toga. Premda se i dalje borimo s njim da ipak sjedne u wc-u!

A blizanci? Blizanci su priča sami za sebe! Uvjereni su da su njih dvojica protiv svijeta’. Kad su bili mali imali su čak i svoj jezik na kojem bi komunicira između sebe, a onda bi jedan od njih prevodio za nas ostale. Upravo smo imali jedan razgovor prije par dana, gdje sam im ponovo objasnila da smo svi zajedno u obitelji da rješavamo probleme i izazove, a ne njih dvojica s jedne strane i mi ostali na drugoj.
Svako dijete je jedinstveno kako samo on/ona može biti. Čak i sa blizancima, bez obzira koliko su slični, istovrememo su toliko različiti. I koliko god imali naših gena, ipak su drukčiji od nas, vide svijet kroz svoje oči i žive život prema vlastitim uvjetima. Lako je ponekad zaboraviti na to I gledati kroz vlastita shvaćanja svijeta i okoline, tada nastaju nesporazumii završimo u sukobu jedni s drugima. Kad bismo dali sve od sebe da se ih razumijemo i stavimo se u njihovu poziciju kako bismo vidjeli ono što oni vide i čuli ono što oni čuju …