Razvijanje dobrih navika učenja kod tinejdžera nije uvijek jednostavno ili prirodno. Većini tinejdžera su potrebna uputstva o tome kako da se kultivišu, a to bi moglo biti izazovno.
Način na koji razgovaramo sa našim tinejdžerima čini razliku. Želimo da naša djeca donose mudre, dobro obrazložene odluke. Naša želja da ih zaštitimo pokreće našu potrebu da oblikujemo te odluke. Način na koji razgovaramo sa našim tinejdžerima može napraviti razliku između toga hoće li oni upijati naše lekcije ili se pobuniti protiv njih. Evo šta trebate znati ukratko – vaš cilj je razgovarati s njima na način koji će natjerati vaše tinejdžere da preuzmu vlasništvo nad njihovim rješenjima.
Kada tinejdžeri dođu do vlastitih rješenja, osjećaju da imaju kontrolu. Nemaju potrebu ili želju da se pobune. Kada s njima razgovaraju, oni odbacuju naše ideje. Prvo, niko ne voli da ga kontrolišu. Drugo, možda ne razumiju ni riječ koju mi pokušavamo da prenesemo.
Tinejdžeri žele da urade pravu stvar. Ključno je da poštujete njihovu inteligenciju pomažući im da shvate kako da sami donesu prave odluke. Da bi se to dogodilo, oni moraju razumjeti naše riječi. Da bismo znali kako da sastavimo razumljive riječi, moramo razumjeti kako one misle.
Mala djeca ne zamišljaju sebe daleko u budućnosti, niti predviđaju kako će njihovi postupci dovesti do budućih okolnosti. Skloni su da razmišljaju o tome kako stvari sada utiču na njih. Oni nemaju tendenciju da uočavaju složenost u situacijama ili osnovnim motivima ljudi. Ljudi su dobri ili loši na osnovu toga koliko izgledaju fino ili šta roditelji kažu o njima. Ovakvo razmišljanje se naziva “konkretnim” razmišljanjem jer su stvari upravo onakve kakvima se čine. Nije baš komplikovano. Konkretnim misliocima se lako manipuliše. Dakle, moramo ih paziti kako bismo ih zaštitili.
S druge strane, odrasli vide kompleksnost. Možemo vidjeti u budućnost i razumjeti kako stvari koje nude trenutno zadovoljstvo mogu imati dugoročne posljedice. Vidimo nijanse sive, pa čak i uživamo razmišljajući o nijansama. To se zove apstraktna misao. Apstraktna misao može biti vrlo zaštitna za nas jer nama je manje lako manipulirati i možemo uzeti u obzir kratkoročne i dugoročne efekte naših izbora. (Važno je znati da neki ljudi nikada neće doći do apstraktne misli, a to može biti povezano s inteligencijom.)
Svi se ljudi vraćaju konkretnim mislima kada su pod velikim stresom. Kada naša djeca dožive stres, čak i ona koja su postigla apstraktnu misao, ona odjednom mogu vidjeti samo ono što je ispred njih. Gube sposobnost planiranja unaprijed, razmatranja posljedica i razumijevanja složenosti ljudskog ponašanja. Zašto? Zamislite stres kao suočavanje s tigrom. Ne možete pregovarati sa tigrom. Nemate vremena da razmišljate o tome šta tigar možda osjeća. Bježiš od tigra! Kada se suočimo sa stresnom situacijom, često se vraćamo apsolutnom razmišljanju. A ponekad je potreban samo naš razočarani pogled ili grube riječi da izložimo djecu stresu.
Dakle, djeca misle konkretno, a gotovo svi odrasli mogu razmišljati apstraktno. Šta je sa adolescentima? Oni razmišljaju negdje između. Rani adolescenti su bliži konkretnom, a kasniji adolescenti su možda u potpunosti dotigli apstraktnu misao.
Među čudima razvoja adolescenata je to što oni stječu sposobnost da vide složenost, zamišljaju posljedice i razmatraju tuđu tačku gledišta. Kako tinejdžeri počinju da razmišljaju apstraktno, njihova mašta podivlja i onda postavljaju mnoga pitanja na koja nije lako odgovoriti. To je vrijeme kada mnogi mladi ljudi razmišljaju o velikim duhovnim pitanjima i traže konačne istine. Jedan od inspirativnih aspekata ove faze razvoja je da mladi vide nepravdu i nejednakost, a zatim traže rješenja. Naša društva su napredovala i rasla zahvaljujući mogućnostima koje mladi vide.
Šta pokreće ova divna dešavanja? Prvo se mozak zapravo mijenja. Sazrijeva kroz razvoj omogućavajući adolescentima da se sve više kreću ka apstraktnoj misli. Zatim, djeca imaju iskustva. Oni nauče da se kratkoročna investicija, kao što je studiranje, može isplatiti u dugoročnom znanju. Uče da dobra prijateljstva i bliski odnosi od povjerenja donose radost u trenutku i sigurnost kada je to zaista važno. Ali iskustva često mogu rezultirati i bolnim lekcijama. Laskanje može privući. Velikodušnost može pokriti osnovni motiv. Prolazna zadovoljstva mogu dovesti do dugoročnih problema.
Kao roditelji, svi žele da tinejdžeri uče iz pozitivnih iskustava, ali i da ih zaštite od bolnih životnih lekcija. Znamo da ljudi mogu da obmanu radi sopstvene dobiti. Znamo da uzbudljivi trenuci mogu dovesti do nepredviđenih tragedija. Znamo da “naponi” mogu biti zabavni na nekoliko trenutaka, ali mogu dovesti do ovisnosti.
Kada mladima držimo predavanja, oni postaju frustrirani jer ne mogu pratiti naše misli. Čuju našu zabrinutost, ali ne shvataju sadržaj naše poruke. Osećaju našu snishodljivost. Predavanja oduzimaju kontrolu, a to potkopava rastući osjećaj kompetencije. Zapamtite, frustracija i nemoć dovode do stresa, a stres pokreće negativna, zabrinjavajuća ponašanja. Držimo predavanja kako bismo zaštitili našu djecu, ali naše plemenite namjere mogu se izjaloviti.
