Zamislite da se nalazite u sred prodavnice valjajući se po podu jer je poskupio vaš omiljeni prašak za veš.
Mi osjećamo istu bujicu emocija, razočarenja i frustracije kao i djeca, ali smo naučili kako to da prihvatimo i procesuiramo na pravi način. To svakako možemo nazvati samokontrolom.
Samokontrola kod djece
Samokontrola dolazi prirodno nekim ljudima, dok se drugi bore da to stvore u sebi. Ipak, sposobnost da izrazimo svoje emocije je deo našeg ljudskog koda. U isto vrijeme, prihvatajući granice i poštovanjem tuđih granica razvijamo socijalne sposobnosti.
Pomagajući deci da se nose sa “velikim” osjećanjima i razumjevanjem kako se drugi osjećaju je jednako važan korak u vaspitanju djece na početku njihovog života.
Roditelji se najprije fokusiraju na samo ponašanje kod djeteta kada se ono ispolji. Tada traže načine da to preventivno spriječe, ili da kazne dijete kada ono to uradi. Sve to možda pomaže da se dijete smiri, ali neće trajno regulisati njegovo nošenje sa emocijama.
U knjizi The Newbie’s Guide to Positive Parenting, autorka Rebeka Ajns kaže da dijete reaguje burno jer ne može da se nosi sa velikom količinom emocija odjednom. I da zbog toga djetetu pre treba saosjećanje nego kazna.
Ono što vi kao roditelji možete da uradite, jeste da budete prirodni i tu za svoje dete. Ispratite ovih pet načina da naučite vaše dijete kako da se nosi sa svojim emocijama.
Budite uzor svom djetetu
Djeca vide – djeca urade. Ako vi kao roditelje imate problem da se nosite sa emocijama, imaće i vaše dijete.
Iako je teško, rad na emocijama i njihovoj kontroli je prvi korak ka podršci njihovih osjećanja. To znači da ćeta na njihova ”velika osjećanja” reagovati saosećajno i sa razumjevanjem.
Svako je naravno drugačije vaspitan. Pojedini od vas roditelja su doživjeli različita kažnjavanja, udarce, vrisku i sve to u cilju da se “stisnu emocije”. Uzmite u obzir da djetetove reakcije i emocije mogu podstaći vaše “stisnute emocije”, tako da ujedno dok pomažete djetetu možete pomoći i sebi.
Bliskost pomaže
Ne postoji dovoljno pridjeva koji bi mogli da opišu neraskidivu vezu između djeteta i majke. Povezanost, posvećenost, sigurnost. To nije slučajno.
Da bi postali nezavisni, prvo moraju biti zavisni. Tokom svog ranog života, dijete u potpunosti zavisi od svoje majke. Ipak, ova zavisnost se sudara sa komunikacijom između majke i djeteta, neverbalnom i ranom verbalnom.
Posvećenost se razvija kada dijete zna da će na njegove potrebe biti odmah reagovano. Kada roditelj reaguje brzo, sa toplinom i razumjevanjem, dijete se osjeća sigurno. Hormon stresa se tako brzo zamjenjuje hormonom sreće.
Kada dijete napuni tri godine već razvija verbalnu komunikaciju, ali ograničenu u broju riječi i načinu na koji je koristi, tako da nastavlja da se oslanja na roditelje koji i dalje treba da reaguju kad je dijete gladno, umorno i ljuto.
Zbog ovakve veze, dijete ne uspjeva da nauči kako da kontroliše i iskaže svoje emocije. Naročito djeca koja su posebno povezana sa majkama i očevima više pate od ispoljavanja agresije i hiperaktivnosti kada porastu.
Svako osjećanje je validno čak i kad mu nije vrijeme ni mjesto
Društvo je postavilo standard ponašanja prilično visoko za one koji tek počinju da razvijaju osjećanja u odnosu na one koji su u potpunosti to formirali.
Odraslima se tolerišu “loši dani”, gubljenje kontrole, a kao izgovor se koriste stres i hormoni.
Svakako, djetetu ne treba zabraniti osjećanja već regulisati ponašanje. Želimo da djeca iskazuju svoja osjećanja. Njih možemo prihvatiti, ali ne kada dolaze sa određenim ponašanjem. Ako na osjećanja reagujemo sa empatijom reagovali smo i na ponašanje.
Uprkos tome što možda imate težak dan, uzmite ubzir da vaše dijete osjeća nešto slično, ali na drugačiji način.
Probajte da razgovarate sa njim tako što ćete ponuditi određene razloga za njegovo ponašanje.
Dajte ime emociji koju osjeća: Tužan si?
Imenujte razlog tog osjećanja: Ne želiš da ides kućI?
Ponudite razumjevanje: U redu je da budeš tužan.
Objasnite razlog postupka: Ali moramo da pokupimo tatu sa stanice
Naposljetku, recite šta je pozitivan ishod priče: Onda ćemo se igrati sa tatom.
Disciplina, ne kazna
Osim što možda nije na mjestu, nije čak ni efikasno da kažnjavate dijete što se upiškilo dok uči da kontroliše svoju bešiku.
Sa druge strane svakako postoje ponašanja koja nikako nisu prihvatljiva – Udaranje, bacanje objekata, gađanje hranom, razbacivanje stvari namjerno ili u bijesu. Kroz disciplinu, dakle učenjem možemo preusmjeriti to ponašanje.
Ponašanje se može modifikovati tako što ga možete usmjeriti na simpatičan i bezbjedan način. Ako je dijete ljuto i želi da viče, ponudite mu jastuk kao “mjesto za vrištanje i bijes”, tu mu mogu pomoći i gumene antistres loptice, igračke koje se mogu gristi i slično.
Napravite djetetu “bezbjedan prostor”, neka to bude posebno mjesto dok je ljut. Roditelji najčešće djeci prave udobne šatore, kućice ili vigvamije koji smiruju.
Uz tebe sam
Podrška je ono što nam treba u većini prilika, naročito kada smo u nevolji.
I odrasli kada su u neprilici na pitanje šta ima treba odgovaraju da bi podrška učinila sve lakšim.
Kada vaše dijete burno reaguje, ono zapravo traži podršku. Ako vam dozvoli, zagrlite ga i verbalno ga smirite, polako. Ako odbije fizički kontakt, ostanite u blizini dok se ne predomisli. Neće žejljeti ni razgovor, ali pratite znake, vremenom će se i to promijeniti.
www.mamaibeba.com
