Ne znam ima li to veze sa krajem godine, ali u tom periodu redovno osjetim čeznju za nekom promjenom ili nekim novim iskustvom. Prečesto razmišljam o onim velikim momentima u našim životima koji su nas oblikovali ovakvim kakvi smo, o prijateljima koji su tu za nas i o onima koji su se okrenuli nekim drugim ljudima, o odlukama i planovima… o postojanju. Previše je toga što mi okupira misli i koliko god suludo bilo, neizbježno je.
Rutina. Dolazim na posao, palim računar, pijem kafu, otvaram mail, čitam. “…nas dvije… ovaj vikend… Zagreb…”. Oči mi zasijaše i nisam svjesna, ali se smješkam. Kroz glavu mi brzinom svjetlosti prolaze sve moguće kombinacije organizacije ovog izleta, obavljam telefonski razgovor i odgovaram potvrdno. Sve titra u meni. Idem u Zagreb.
Rano je. Subota hladna, prehladna. U već zagrijanom autu čekam nju koja mi maše iz obližnje pekare. Skačući od zime ubacuje svoju torbu u gepek i žurno ulazi, ispunjavajući unutrašnost vozila mirisom svježeg peciva. Pozdravljamo se i zadovoljne krećemo na put. Razmjenjujemo priče i razmišljanja. Smijemo se. Jedna je od rijetkih osoba koja je oduvjek prisutna, koja je tu bila da nas isprati i podrži u svim našim odlukama i obilježi sve važne događaje. Nije udata ali razumjevanje za moje obaveze kao porodične žene uvijek je imala. Na sebe je preuzela zadatak da me, od prvog poroda, izvlači iz stana na kafu, šetnju ili besciljno hodanje po tržnim centrima. Iskrena i neiskvarena. Prijatelj. Naša djeca je zovu “ujna” iako nam nije rod. “Jest mi drago što si pristala da idemo, da i ti malo promjeniš…”.
Jedva zapazismo tablu za isključenje sa autoputa i ulazak u grad u koji smo krenule. Pronalazimo adresu stana u koji ćemo se smjestiti i uz kafu domaćina planiramo odlazak u centar grada. Dobijam kratak izvještaj od supruga da su djeca u redu i par slika. “Ništa im neće biti dva dana bez tebe. Sigurno uživaju”, dobaci mi ona preko stola, vjerovatno zbog moje zaokupljenosti mobitelom. Mirna sam, a moram se i spremati.
Izlazeći iz taksija suočavam se sa raskošnom dekoracijom tog grada. Advent je u svom vrhuncu i količina ljudi koja osvaja njegove trotoare, parkove, štandove, restorane i kafiće prevazilazi sva moja očekivanja. Srećom pa imamo vodiča, Bosanca sa stalnom adresom u Zagrebu, koji kao svoj džep poznaje sva mjesta koja u jednoj noći naše posjete trebamo obići i vidjeti. Krećemo. Izbjegavamo gužve vještinama našeg pratioca. Posmatram ljude, slušam sve te jezike, muziku, udišem oštri zrak zagrebačke noći, smrzavam se i uživam. Kupujemo čaj kojim grijemo ruke dok čekamo najbolji teleći burger koji se može naći u ponudi i dodatno naručujemo domaće krompiriće. Pričamo o svemu i svačemu. Ne žurimo, ne kasnimo nigdje i niko nas ne čeka. “Još idemo u Tomićevu po fritule i to bi vam bilo to”. “Idemo onda!” Jednoglasno prihvatamo prijedlog. Nema boljeg načina da upijem pretprazničnu atmosferu grada.
Spavale smo kao bebe. Uz jutarnju kafu u obližnjem kafiću smijemo se sinoćnjem umoru i računamo koliko smo kilometara prešle pješke. Bliži nam se vrijeme polaska, daleko je Sarajevo. Vožnja autoputem naporna i dosadna, ali tema nam ne nedostaje. Zahvalna sam joj. Ne samo zbog toga što je takva kakva je, nego što ona pomjera tu granicu i onda kada ne mora. Svaka žena treba takvu jednu prijateljicu u svom životu i nadam se da ću ja njoj biti isto to kada je zatrpaju porodične obaveze jednog dana. Ovog kraja godine, razmišljanja o životu su mi malo drugačija.