Ti dani su posebni, iako su česti. Imamo ih dvije i kada se najave u posjetu nastane opšte ludilo, vanredna situacija. Tačno bi trebali imati neki protokol u tim trenucima. O kikotanja, vrištanja, pitanja: Kada će? Je li blizu? Šta će mi donijeti? Hoće li spavati kod nas? Hoćete li vi ići negdje?, do skakutanja od prozora do prozora, nadajući se da će to ubrzati cijeli proces čekanja. Od njenog pojavljivanja na vratima, mi prestajemo postojati.
Iako svjesna svoje trenutne pozicije, ipak “nabrajam” ushićenoj djeci skretajući pažnju na osnovna pravila ponašanja. I niko me ne čuje, niti se obazire na ono šta govorim. Nije sve ni u pravilima, nema veze. Zvono na vratima prekida mi misli i galamu koju sam pokušavala utišati.
Na vratima ONA. Nas ne vidi, širi ruke i uz najiskreniji osmijeh grli dvoje razdragane djece. Uzima jedno po jedno i u zanosu ih vrti u krug. Sjeda sa njima na pod i šuška kesama dok se njima šire oči iščekujući ono što će im biti dato i što je obično kod nas zabranjeno – neograničene količine slatkiša. Oduševljene glavice zadovoljno klimaju gledajući samo u nju, znajući da to nije kraj. Njena čarolija je tek počela.
Gledam ih u tom transu, isključeni od bilo kakvih vanjskih uticaja i osjetim sreću. I njihovu i svoju, jer je bogatstvo imati sestru koja će našoj djeci pružiti sve ono što mi kao roditelji ne možemo. Taj bezbrižni prostor u kojem je u tom momentu sa njom sve dozvoljeno i sve moguće. Par sati vrištanja, glasnog smijanja, igranja, razbacivanja, maženja sa njom, je njima ravno najvećem zabavnom parku. Ona ne galami, ne naređuje i ne postavlja granice. Nema toga što ona nije za njih spremna uraditi i oni to koriste koliko mogu.
Nije to tako bilo prije. Prije su tetke živjele daleko, rijetko su se viđale, imale svoju porodicu i probleme, pa se u tim posjetama nije ta ljubav toliko mogla osjetiti, iako je bilo. U ta vremena djeca su se rađala sa malim vremenskim razmakom, pa su se tako i ženili, gubeći priliku da uživaju u djeci svoje braće i sestara baveći se svojom. Ali tetkina ljubav je nezamjenjiva i najčišća poslije roditeljske. To zaista treba osjetiti.
Čujem graju u sobi i iz znatiželje provirim. Od jastuka su napravili kućicu i akrobatskim vještinama sve troje uvukli u taj mali prostor, oduševljeno kličući. Nju su sredili sa šnalicama i pokidanim nakitom, ona njima od marama napravila turbane. Svaka kutija sa igračkama je izvrnuta i nered je na sve strane. Ponovo otvara svoju torbu i izvlači drugi dio svog iznenađenja, glasne igračke iritirajućeg zvuka. Soba puna smijeha, ljubavi i sreće.
Rastanak je ravan najtužnijem filmu jer djeca suze ne štede. Srce puca od grljenja, poljubaca, obećanja da će opet doći. Nekako im jedno od nas odvlači pozornost dok se drugo pozdravlja sa svojom sestrom, oboje svjesni da su naša viđanja sad ovakva. Ona je sada prvo tetka, pa onda sestra. Uprkos svemu, njihova međusobna ljubav se skoro pa može dotaknuti i nju treba njegovati i poticati. Mi ih imamo dvije.
Mame, rađajte djeci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najljepši, nezamjenjivi dar svakom djetinjstvu.
Duško Radović