To se dešava u neznanju, postepeno i tiho. Od momenta kada dobijemo prvo dijete (zna se!) sve ostalo prelazi u drugi i treći plan. To maleno nemoćno biće sastavljeno od svih naših pozitivnih emocija, ulazi nam prvo u srca, san, krevet, ormare, toalet… Dok se okrenete, sve se vrti oko njega ili nje, pa njih i dođe dan kada izgubite glas i živce pokušavajući razgovarati sa svojim supružnikom od upadanja u riječ jer njima nešto treba i ne mogu čekati. Onda vidimo da je i kod drugih roditelja isto tako, pa se mirimo sa sudbinom šireći nezadovoljstvo na drugim poljima, po nama manje važnim, a ustvari jako bitnim.
Prije par dana, jedna jako realna majka mi je poslala fotografiju članka objavljenog prvog dana ove godine u Naples Daily News-u uz poruku: Znala sam da sve radimo pogrešno! Tekst sam pročitala par puta taj dan, pa opet sutradan i otvorio mi potpuno novi pogled na organizaciju i hijerarhiju koja vlada u našoj porodici. Psiholog John Rosemond mi je potvrdio ono što sam znala i primjećivala, ali mi je i tako jednostavno objasnio da sve to nije u redu. Gdje smo pogriješili?
Članak počinje tako što pomenuti pita mlade roditelje, ko je najvažniji u njihovoj porodici. I kao svi dobri roditelji, bez razmišljanja odgovore: “Naša djeca!” “Zašto?” Pitao je. “Šta je to što vašoj djeci daje taj status?” Pošto nisu imali argumentovan odgovor, pokušali su odgovor naći u emocijama. “Ne postoji ni jedan razuman razlog što bi vašoj djeci dao status najvažnijih.” Odgovorio im je. Jedna od najvećih grešaka današnjih roditelja, objašnjava, je ta da tretiramo svoju djecu na način da su oni razlog našeg braka i porodice, a ustvari je obratno: mi roditelji smo formirali porodicu. Naš brak, ljubav i poštovanje je ono što djeci pruža stabilan dom. Mi im pružamo obrok, odjeću, obrazovanje, putovanja i preuzimamo njihove brige što duže možemo.
Dalje, članak se dotiče vremena našeg djetinjstva, kada su mama i tata bili najvažnije osobe u porodici. Često se sjećam i spominjem momenat dolaska gostiju našim roditeljima dok smo sestra i ja bile male, vjerovatno uzrasta moje djece. Pravila su se znala: mi smo bile u svojoj sobi sa djecom naših posjetitelja (ukoliko ih je bio), stol sa hranom se nije smio dirati, prekidati mamu i tatu dok pričaju jer bilo nezamislivo, a trčanje oko nogu odraslih u dnevnom boravku ravno odlasku na Goli otok. Mi smo imale sve što su smatrali da nam treba, ali se znalo naše mjesto. Mama i tata su bili prvi i najvažniji.
Logika psihologa Rosemonda je jednostavna: Ko je najvažnija osoba u vojsci: general. Ko je najvažnija osoba u kompaniji: direktor. Ko su najvažnije osobe u porodici: roditelji. Taj nedostatak pijedestala je od nas napravo djecu koja su poštovala autoritet, slušala odrasle dok pričaju, govorila “Dobar dan” i “Doviđenja” i djecu koja su skidala kapu kada uđu u nečiju kuću ili prostor. Poštovanje roditelja, pa onda ostalih.
Zašto je bitno ovo shvatiti i mijenjati? Zato što djecu treba pripremiti za surovost i težinu života. To je naš glavni zadatak kao roditelja. Treba od njih napraviti dobre i razumne ljude, osobe koje će jednog dana graditi svijet za svoju djecu na način kako smo ih mi naučili. Trebamo ovaj fenomen uhvatiti za vrat i obrisati pod sa njim. Vratimo roditeljima važnost, onakvu kakvu su imali naši i njihovi roditelji.
Piše: Erna Šošević
