Strah od mraka, baba- roge, veštice, vuka često se javlja kod djece. Ovo ne treba da čudi jer se sa koljena na koljeno prenosi zastrašivanje mališana raznim životinjama i iracionalnim bićima. Malo je odraslih koji su svjesni da je njihovo ovakvo ponašanje odgovorno za razvijanje raznih strahova kod djece.
Roditelji bi trebalo da se potrude da shvate uzročno-posljedičnu vezu između svojih postupaka i dječijih strahova, a najvažnije od svega je ne plašiti ih nekim iracionalnim, mističnim bićima koja su za djecu svevideći djelioci univerzalne pravde. Odrasli na taj način potkopavaju svoj pozitivni roditeljski autoritet, a kod djece razvijaju uvjerenje da su posmatrani sve vrijeme, što nikako ne vodi zdravom psihološkom razvoju i može da bude dobra podloga za razvijanje generalizovane anksioznosti.
Razvoj straha
Strahovi kod djece nisu isti na svim stupnjevima razvoja. Naša sagovornica objašnjava da svi na svijet dolazimo sa dva biološki prioritetna straha a to su strah od jakog zvuka i od gubitka podloge. Kasnije, oko osmog mjeseca, javlja se prvi psihološki strah od odvajanja od majke, jer je to razvojni period kada dijete uspijeva da prepozna majčin lik od ostalih likova koji ga okružuju i uznemireno reguje na majčin izlazak iz njegovog vidnog polja. Zato je veoma bitno da majke na tom uzrastu, pa negdje do 16. mjeseca ne ostavljaju djecu na duži vremenski period, jer to može negativno da utiče na sva ostala poželjna odvajanja djeteta: polazak u vrtić, školu, ljetovanja, zimovanja.
Kasnije, u srednjem djetinjstvu, prije polaska u školu, javlja se strah od smrti i briga za roditelje. U skladu s tim, može da bude izražen i strah od razvoda roditelja kada je dijete u prilici da sluša svađe i pretnje da će jedno od njih otići. Tada se na strah nadovezuje i osećanje krivice, jer dijete počinje da misli kako je ono odgovorno za to što se oni svađaju. Na ovom uzrastu javlja i strah od kazne i od kažnjavanja, pa bi roditelji tu vezu trebalo da iskoriste za suočavanje djeteta sa prirodnim i logičnim posledicama ponašanja, a nikako zastrašivanjima raznim bićima koja nemaju nikakve veze sa njihovim ponašanjem i osjećanjima.
Djeca uče po modelu, a ti modeli su odrasli koji ih vaspitavaju. Treba imati u vidu da se djeca plaše onoga čega se roditelji plaše-ako se mama plaši gliste, velika je vjerovatnoća da će i dijete razviti taj strah koji može kasnije da generalizuje na sve gmizavce. Veoma je bitno da da ih suočimo sa realnošću, sa tim šta se zaista dešava kada se plaše i sa činjenicom da ono čega se plaše, u velikoj većini slučajeva se ne dogodi. To može da se postigne razgovorom sa djetetom i smirenoj i opuštenoj atmosferi, kao i beihejvioralnim, odnosno ponašajnim putem u konkretnim situacijama u kojima dijete pokazuje strah.
Preventiva
Preventiva strahu od mraka može biti svakodnevni ritual pred spavanje gde roditelji i dijete pojačavaju svoju bliskost pričanjem pozitivnih, podsticajnih priča i obaveznom porukom da je sutra novi dan u kome smo mi gospodari svojih osjećanja i ponašanja. Kada je u pitanju strah od životinja, najbolji način da se on prebrodi je učenje po modelu, gde se dijete postepeno desenzitizira i na taj način sve više i više uvjerava da je njegov strah neosnovan jer se ništa loše ne dešava.
Preplitanje mašte i stvarnosti
Treba imati u vidu da je dječiji psihički aparat nezreliji i da se djeca više plaše od odraslih te da u ranom uzrastu kod mališana stvarnost i mašta nisu striktno razdvojeni. Zato su strahovi normalni pratioci detinjstva koje ne treba pojačavati odvajanjem djeteta u ranom djetinjstvu, plašiti ga životinjama i iracionalnim bićima.