Ranko Rajović jedan je od najvećih stručnjaka u oblasti vaspitanja, te razvoja, rasta i učenja djece, a njegovi savjeti i smjernice nezamjenjivi su roditeljima, ali i stručnim licima. On je specijaliste interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih nauka, osnivač NTC sistema učenja, saradnik je UNICEF-a za ranu edukaciju, ali i šef Katedre za neuronauku u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru.
Sve ove titule i zvanja jasno govore o sposobnostima i znanju ovog stručnjaka , a nedavno je dr Ranko Rajović potanko objasnio zašto je kretanje ključno za razvoj i vaspitanje djeteta.
“Prvo pravo kretanje dešava se kada dijete počne da puže. Ono odjednom pritiska šakama pod i to je prvi put da se to dešava, da čitavom šakom pritiska pod. A ko ne da djetetu da puže? Mama i tata. Kad pitam zašto, onda mi kažu ili da ne pokupi nešto s poda i stavi u usta ili zato što tu možda ima virusa ili bakterija ili je nešto treće. Ali taj položaj kada puže vrlo je važan, jer mozak ima svoje tačno utvrđene etape razvoja i ako mi nešto preskočimo, ne možemo to vratiti”, kazao je doktor Ranko Rajović gostujući u podkastu “Rastući s djecom”.
On je, između ostalog, govorio i o tome koje vrste kretanja su ključne za dječiji razvoj. Kako je objasnio, istraživanja su pokazala da, ako nema dovoljno kretanja, bazalne ganglije su smanjene.
“Kada govorim o kretanju, ja ne mislim samo na hodanje. Pomeranje glave levo-desno, skakanje, trčanje, rad rukama, pa i žvakanje hrane, sve su to vrste kretanja. I ako dijete to sve nije uradilo onda kada je trebalo, neće postojati milijarde nekih impulsa”, rekao je Rajović.
“Nemojte djetetu da u svemu pomažete. Malo mu pokažite i pustite ga”
On se podsjetio i perioda kada su njegova djeca bila mala, a kada je trebalo da balansira svoje studentske obaveze i brigu o njima.
“Sjećam se, Iva je bila mala, puže po celom stanu, a ja moram da učim, ko će sve vrijeme da ide za njom? Onda sam joj napravio prostor za kretanje, teritoriju, uz pomoć trosjeda, dvosjeda i fotelje. Smjestim je unutra, da mi bude na oku i dam joj dvije-tri stvari da joj ne bude dosadno. I ona tu puže. Između ostalog sam ubacio i loptu i prepreke do te lopte. Bila je i moja mama tu i kad je vidjela da Iva pokušava da dohvati loptu, brže-bolje joj je dodala. Kaže ‘da se dijete ne muči’. Ja sam, onda, uradio suprotno, vezao konac za loptu i, taman da Iva dohvati, ja joj povučem, ona ponovo taman da dohvati, ja opet malo povučem”, prisjeća se ovaj stručnjak i dodaje da on tada nije znao sve što danas zna, ali da je instinktivno radio ono što mu je bilo logično.
Kako kaže, shvatao je da je bolje da se malo pomuči nego da dobije sve odmah i sad.
“Isto važi za sve u životu. Zato, nemojte djetetu da u svemu pomažete. Malo mu pokažite i pustite ga. Nije to nikakvo mučenje”, ističe Rajović, osnivač Mense u Srbiji.
“Dok dijete skače, svi mišići rade i mozak to sve kontroliše”
A kad se ta faza završi i djetetu puzanje postane lako, dolazi na red hodanje i onda skakanje. To skakanje djeci je, kaže dr Ranko Rajović, posebno zanimljivo.
“Imate i danas one „stručnjake“ koji tvrde da se mozak ne razvija kretanjem, nego razmišljanjem i istraživanjem. Ali i razmišljanje i istraživanje moraju da se naslone na neke bazalne ganglije u mozgu. A na koje, ako nema kretanja? Jesu li smanjene bazalne ganglije? Pa kud ćemo veći dokaz? A kada govorimo o skakanju i tome zašto je važno, dok dijete skače, svi mišići rade i mozak to sve kontroliše. Ta vrsta kretanja je jako važna. A ko ne da djeci da skaču? Pa roditelji”, kazao je dr Rajović.
Djeca vole da skaču po baricama, po slami, po pijesku – neka ih!
Da je skakanje jedna od omiljenih dječjih aktivnosti zna svaki roditelj, a djeci su barice naročito primamljive.
“Vi tačno možete videti kad roditelj drži za ruku dijete i približavaju se nekoj lokvi, kako dijete vuče ka vodi, a roditelj vuče dete dalje, da slučajno ne skoči u baricu. Pa ko je nama branio da skačemo u barama? Pa neka skaču! Pustite ih. Vole da skaču po slami, po pijesku, neka ih. Ne treba da skaču sa petog stepenika, polomiće se, ali i po krevetu ih pustite. A najviše treba da skaču u PRIRODI. U plićaku, na slami, u pijesku, na sijenu”, objasnio je ovaj stručnjak za dječji razvoj.
Osvrnuo se i na trend koji je prisutan u poslednje vrijeme, a to su trambuline, za koje kaže da mogu biti opasne: “Mi imamo sve više prijeloma sa trambuline i to ne djece koja ispadnu van, već skaču, skaču i dogodi se prelom butne kosti. Čak je zabilježen i prelom tibije, potkoljene kosti, to je najbolniji prijelom. Takođe, kolege iz Njemačke zabilježile su slučajeve prijeloma nadlakatne kosti zbog obaranja ruku. I sad, zamislite kosti koje pucaju od skakanja u trampolini i obaranja ruku?”
“Najveća životna energija data nam je od 7. do 12. godine”
Govoreći, dalje, o značaju kretanja, Ranko Rajović ponovo pominje priče sa kampova, gde su djeca, sa satom koji broji kilometre, potpuno bez forsiranja i pritiska, dnevno prelazila po 20 i više kilometara. I to djeca od svega šest godina. To je, kaže, to kretanje koje je njima potrebno.
“Sjećam se, jedne godine, posljednja smjena, bila je djevojčica od 8 godina. Imali smo radionicu u prirodi, djeca su sjedela i pisala. Ona bi uradila zadatak prva, ustala, gledala njih, za to vreme napravila bi dva kruga oko grupe pre sljedećeg zadatka. Nakon toga, opet bi uradila prva, ponovo ustala i napravila još dva kruga. Posle trećeg zadatka već joj je dosadilo da šeta, pa je počela da trči. Moj sin Vuk koji je bio tu predložio je da sutra njoj stavimo sat da vidimo koliko će preći kilometara. Prešla je 35. A kako bi to izgledalo u školi? ‘Sjedi tu, nemoj da se krećeš, imaš odmor, istrči se, na šta ovo liči, neka dođe mama…’ Ali potreba je djeteta za kretanjem. I mi moramo to da im obezbjedimo. Najveća životna energija data nam je od 7. do 12. godine, upravo da bismo se kretali i razvijali mozak. A ako dijete pređe 3 kilometra dnevno, šta mislite, gde je sva ta energija koju ono prirodno ima? Pa u njemu. I da li može da zaspi u 9 uveče? Pa naravno da ne može. I onda roditelji uspavljuju dijete. To je prvi znak da to dijete nema dovoljno kretanja. Neka se roditelji sjete – ko je nas uspavljivao? Niko. Crtani, večera, legnemo, zaspemo za 5 minuta. Jer smo mi trošili energiju. Nije morao niko da nas uspavljuje sat ili dva, kao što roditelji danas uspavljuju djecu”, objasnio je dr Ranko Rajović.
Onda samim tim, kaže on, mozak se ne razvija, energija se ne troši, djeca u školi ne mogu da prate na času, a kognitivne sposobnosti opadaju.
“I ono što je važno da imamo na umu jeste da je ovo nov problem. Manjak kretanja i sve slabije motoričke i kognitivne sposobnosti djece su problem poslednjih desetak godina. A da li, onda, rješenje možemo da tražimo u načinu rada i knjigama od pre 20-30 godina? Jasno je da ne možemo. Zato moramo nova znanja mnogo brže da analiziramo, uključimo u rad i da pomognemo djeci što prije”, zaključio je on.
