Priča o Nenadu Jokiću iz Poloma, kod Bratunca, potresla je cijelu Bosnu i Hercegovinu, otopila srca i onih najhladnijih i podstakla mnoge da pokažu humanost i pomognu da mali Nenad, koji je rođen bez jednjaka, ode na operaciju koju je bilo moguće obaviti samo u Francuskoj.
Ova priča je pokazala i svu manjkavost sistema, u kojem su roditelji malog Nenada, Danijela i Milivoje, ostavljeni sami da se bore za život svog djeteta.
Zahvaljujući velikoj angažovanosti građana, koji su pokazali da i u ova teška vremena nisu zaboravili biti ljudi, roditelji ovog dječaka, koji su nezaposleni, uspjeli su prikupiti 67.000 eura za operaciju.
“Operacija je uspješno završena 28. januara. Operacija je mogla biti urađena i prije, ali nažalost, Nenad nije imao dovoljnu kilažu. Imao je samo osam kilograma i morali smo čekati da dobije još dvije, a za to je bilo potrebno dva mjeseca”, prisjeća se Danijela, Nenadova majka.
U veoma teškoj operaciji, koju su obavili francuski ljekari, Nenadu je ugrađen jednjak. Međutim, nakon operacije dobio je upalu pluća i paralizu dijafragme, što je dodatno zabrinulo njegove roditelje.
“Teško je disao, bio je priključen na aparate za kiseonik. Mjesec dana nakon operacije smo se vratili za Beograd, jer je oporavak u Francuskoj bio veoma skup, a mi nismo imali sredstava da ostanemo duže. Srećom, za mjesec dana koje smo proveli u bolnici u Beogradu, njegovo stanje se stabilizovalo i 12. aprila smo se definitivno vratili kući, ovdje u Bratunac”, kazala je Danijela.
Danas je Nenadovo stanje stabilno i oporavak teče po predviđenom planu.
“Još u Beogradu on je počeo da proba neke ukuse, ali je neophodno veliko strpljenje, jer on nikada u životu nije jeo, to je njemu nepoznato. Za sada je prihvatio samo vodu, što je odlično za početak. Ponekad, on uzme i neke keksiće, ali je to veoma rijetko. Što je najvažnije, on je veoma živahno dijete”, kazala je Danijela.
Bitka Nenadovih roditelja ne prestaje. I dalje je pred njima dug put do konačnog oporavka njihovog sina.
“Svaki dan je neophodno najmanje 15 maraka za lijekove, bez hrane. On koristi posebnu hranu, koja je dodatnih 10 maraka, što dođe najmanje 25 maraka dnevno. Fond zdravstvene zaštite (bh. entiteta Republike Srpske) refundira hranu, ali ne i medicinski materijal i kreme koje on mora da koristi”, dodaje Nenadov otac Milivoje.
To nije sve. Na kontrole Nenad odlazi najmanje jednom mjesečno u bolnicu u Beograd, a po preporuci ljekara transport bi trebao biti obavljen sanitetskim vozilom.
“E, to teže ide, obično nam odbiju zahtjev za sanitetsko vozilo. Dva puta smo do sada, i prije operacije, morali da idemo privatnim vozilom. Pedijatar, kada nam napiše uputnicu, moramo nositi u Fond, i onda se čeka desetak dana. Dešavalo se više puta da ne odobre sanitet, onda pravimo žalbe, pa tek tada odobre. Dva puta do sada nismo uspijevali da dobijemo riješenje na vrijeme i išli smo privatnim vozilom o svom trošku, iako imamo zdravstveno osiguranje”, objašnjava Milivoje.
I pored svega što im se dešavalo u prethodnom periodu Jokići su srećni i zadovoljni. Sada, više nego ikada, vjeruju u lijepu budućnost.
“Nenad svaki dan sve više napreduje, sada i hoda i pomalo priča i pomalo pokušava i da jede. E, to nam je najveći uspjeh. Zahvalni smo svim ljudima koji su nam pomogli, a nadamo se da će Nenad sutra biti dobar učenik i odužiti se svim ljudima i društvu na pravi način”, uglas govore Nenadovi roditelji.
