Iako je za mališane karakterističan dijabetes tip 1, sve se češće u pedijatrijskim ordinacijama viđaju mali pacijenti oboljeli od šećerne bolesti tip 2.
Broj oboljelih od šećerne bolesti je u porastu, kako odraslih tako i djece. Djeca gotovo isključivo obolijevaju od šećerne bolesti tip 1, u kojoj je, zbog apsolutnog nedostatka hormona inzulina, potrebno započeti liječenje inzulinom te ga trajno nastaviti.
Ćelije koje u gušterači proizvode ovaj hormon razorene su autoimunim procesom, a kad većina ćelija propadne, javljaju se prvi znaci bolesti. S obzirom na porast broja djece s prekomjernom tjelesnom težinom, može se očekivati da će se sve češće i u pedijatrijskoj populaciji pojavljivati šećerna bolest tip 2, koja je većinom karakteristična za odraslu dob, i to kod pretilih osoba.
Zbog nedostatka inzulina, jednostavni šećer (glukoza) ne može poslužiti kao izvor energije niti se uskladištiti, nego se nakuplja u krvi. Kad nivo šećera prijeđe granicu od 10 mmol/l, počinje se izlučivati mokraćom. Stoga mokrenje postaje obilnije i učestalije, a bolesnik sve više žedni i pije tekućinu. Djeca koja su dotad noću kontrolirala mokrenje često postaju enuretična, odnosno nekontrolirano se noću pomokre u krevet. No, ti prvi simptomi lako mogu ostati neprimijećeni kod male djece koja su još u pelenama te koja i inače često piju više tekućine (posebno ako su na bočici). Budući da izlučivanje veće količine šećera mokrenjem znači i gubitak kalorija, oboljeli mršave unatoč dobrom apetitu.
Inzulin i zdrave navike
Razvoj bolesti u djece je brz i znakovi bolesti prisutni su obično tri – četiri sedmice. Ako se bolest ne prepozna dovoljno rano, nastupaju teži metabolički poremećaji koji su posljedica nepotpune razgradnje masnoća te nakupljanja ketona u krvi. Osim učestalog mokrenja, neutažive žeđi i gubitka težine, djeca imaju i osjećaj mučnine, povraćaju, ubrzano dišu, a može doći i do poremećaja svijesti, što su znaci ozbiljne i po život ugrožavajuće dijabetičke ketoacidoze.
Budući da brzina oporavka i daljnji tok bolesti ovise i o težini poremećaja u kojem je šećerna bolest otkrivena, uputno je kod svakog bolesnog djeteta čije je stanje nejasno kontrolirati nivo šećera u krvi, odnosno šećer i ketone u mokraći. Dijagnoza bolesti postavlja se kad se uz prisutne kliničke znakove utvrdi nivo šećera u krvi iznad 11 mmol/l, a u mokraći su prisutni šećeri i ketoni.
Za šećernu bolest tip 1 karakterističan je apsolutni nedostatak inzulina te je samo njegovom trajnom primjenom moguće liječenje. Uz inzulin, važno mjesto u liječenju imaju pravilna prehrana, tjelesna aktivnost te samokontrola bolesti, odnosno samostalni nadzor nad nivoom šećera u krvi te šećera i ketona u mokraći. Inzulin se primjenjuje u obliku potkožnih injekcija. Djeca predškolske dobi primjenjuju inzulin srednje dugog i kratkog djelovanja prije doručka i večere. U početku bolesti, kad su potrebe za inzulinom manje, ponekad je moguće dobru kontrolu bolesti postići i samo jednom dozom inzulina ili samo uz primjenu inzulina produženog djelovanja. Kod starije djece, koja su samostalnija te imaju zahtjevniji dnevni raspored, primjenjuje se intenzivirana terapija, kad se inzulin kratkog djelovanja primjenjuje prije doručka, ručka i večere, a inzulin dugog djelovanja prije spavanja.
Primamljivo zabranjeno voće
Važan segment u liječenju je odgovarajuća prehrana. Pod time se podrazumijeva konzumiranje većinom složenih ugljikohidrata (crni hljeb, krompir, tijesto, riža), hrana bogata vlaknima (povrće, voće), ograničen unos masnoća te izbjegavanje konzumiranja jednostavnih ugljikohidrata (bijeli šećer, čokolada, bomboni, med). Kod djeteta predškolske dobi često je prisutan problem nedovoljnog apetita. Kada dijete oboli od šećerne bolesti, nakon uvođenja inzulinske terapije ubrzo postaje prava izjelica. Jednim dijelom to je posljedica djelovanja inzulina koji, ako češće izaziva hipoglikemije, izaziva i glad, ali najznačajniju ulogu ima činjenica da hrana postaje zabranjeno voće, pa time postaje i primamljivija.
Standardne preporuke o visokom unosu složenih ugljikohidrata, hrani bogatoj vlaknima, značajnom ograničenju masnoća, posebno koncentriranih ugljikohidrata, teže se provode u prehrani malog djeteta, onog predškolske dobi. Ponekad takva hrana i ne može zadovoljiti njihove kalorijske potrebe. Zbog toga je dopušten umjeren unos masnoća, uključujući punomasno mlijeko, kao i jednostavnih ugljikohidrata. Malo čokolade uz glavni obrok, sladoled ili keksi prije tjelesne aktivnosti djelovat će dobro jer će zadovoljiti želju djeteta za takvom hranom.
Tjelesna aktivnost djeteta, posebno malog, nepredvidiva je. Kada je aktivnost povećana, treba uvesti dodatni obrok. Bitno je poticati aktivnost djeteta, igrati se s njim ili ga potaknuti da se bavi nekim sportom. Na taj način smanjit će se trenutačna potreba djeteta za inzulinom, jer je trenirani mišić osjetljiviji na inzulin, skrenut će se njegova pažnja od hrane, a treba mu omogućiti mali dodatni obrok koji ga može veseliti. Najvažnije je da ćemo dijete na taj način učiti zdravijem životu i radostima koje može naći u tjelesnoj aktivnosti, a poslije i u sportu.
Samostalno prilagođavanje terapije
Samokontrola bolesti sastoji se u mjerenju nivoa šećera u krvi od četiri do šest puta dnevno, natašte i prije ili poslije glavnih obroka. Ako je bolest u djeteta dobro kontrolirana, posebno kad šećer nije prisutan u mokraći, određivanje glikemije može se vršiti i rjeđe, ali u različita doba dana. Na taj ćemo način nakon nekoliko dana imati uvid u cjelokupno dnevno kretanje glikemije. Dodatna mjerenja potrebna su ako se dijete ne osjeća dobro, bilo da postoji sumnja na hipoglikemiju, bilo da je dijete u infektu, što može izazvati dugotrajno visoke šećere. Određivanje šećera i ketona u mokraći, posebno kod mališana, često je nepraktično. Preporučuje se učiniti mjerenje svakako ujutro, natašte, da bi se uz nivo šećera u krvi procijenilo u kakvom stanju dijete započinje dan te u stanjima infekta, kad porast šećera i ketona u mokraći upozorava na razvoj ketoacidoze.
Dijete i roditelji moraju biti educirani kako provoditi liječenje i kako rezultate samokontrole iskoristiti u prilagodbi inzulinske terapije. Ako su u nedoumici, u svakom trenutku trebaju biti u mogućnosti komentirati rezultate samokontrole i daljnji postupak s nekim od članova medicinskog tima. Ciljevi liječenja su naučiti dijete i roditelje kako će živjeti s dijabetesom te kako postizanjem dobre kontrole bolesti spriječiti razvoj komplikacija – akutnih (hipoglikemija i ketoacidoza) i hroničnih koje zahvataju oči, bubrege i periferne živce. Djetetu mora biti osigurani uredni rast i razvoj te psihološka podrška kako bi se na odgovarajući način uklopilo i odrastalo uz svoje vršnjake.
Izvor: avaz.bebe.ba
