Svaki roditelj uglavnom obraća pažnju na fiziološki razvoj djeteta: pamte datum kada je prohodalo, sjećaju se slatkog puzanja i prvih pokušaja da se osloni na nogice… Međutim, jednako su važne i faze psihičkog sazrijevanja djece…
Kada je o psihičkom razvoju beba riječ, neophodno je odmah raskrstiti sa starom zabludom da djeca na svijet dolaze kao prazne table koje postepeno treba ispisivati utiscima, slikama, doživljajima, a potom iskustvom, znanjem i osjećanjima.
Istina je zapravo suprotna – bebe dolaze na svijet pune iskustava i sjećanja na svoj boravak u maminom stomaku: čule su mamin smijeh, zapamtile boju očevog glasa, uživale u otkucajima majčinog srca, proživljavale njene strahove i strepnje u vezi sa ishodom porođaja, ali i mnoge druge. Osjetile su toplinu ruke spuštene na stomak i još mnogo, mnogo toga. Nakon rođenja, psihički razvoj djeteta prolazi kroz nekoliko tipičnih faza o kojima će ovdje biti riječ.
Faza do prvog osmijeha
Ova faza traje od rođenja do pojave prvog pravog osmijeha, jer tek tada možemo da zaključimo da dijete počinje da pravi razliku između sebe i majke. Do tada je sebe i majku doživljavalo kao jednu osobu. Ovaj osmijeh predstavlja znak da beba postaje svjesna svog okruženja, shvata da postoje oči majke koje je nježno gledaju i usne koje joj nešto lijepo tepaju i govore. Ovaj period završava se u trećem mjesecu bebinog života, a malo potom javljaju se tzv. anaklitički strahovi.
Prvi strahovi
Dijete je svjesno likova iz svog okruženja koje često susreće, pa je na njih i naviklo. Međutim, strahovi se javljaju prilikom susreta sa nepoznatim osobama. Sva djeca reaguju na pojavu stranaca, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri, ali to ne treba da brine roditelje. Naročito ne treba da donose zaključke o tome da je beba netrpeljiva prema gostima, nedruželjubiva i slično.
Ukoliko se osobe koje dijete ne poznaje, što je veoma često, pretjerano ushite vidjevši bebu i počnu da je dodiruju, podižu i grle, reakcija bebe biće naročito burna. Ovakva reakcija sasvim je normalna, a majka treba da utješi i umiri bebu, pruži joj sigurnost u zagrljaju i pusti je da se privikne na gosta. Apsolutno je pogrešno prisiljavati bebu da bude prisna s neznancem, te mu je gurati u krilo, zagrljaj i slično. U uzrastu od šest do osam mjeseci javlja se strah, što je sasvim normalna i prolazna pojava. Dijete se jednostavno plaši novog jer mu je nepoznato.
“Ne” faza
Oko petnaestog mjeseca života djeca već pomalo hodaju, izgovaraju riječi, uveliko se smiju i ulaze u tzv. “ne” fazu: ljupko malo stvorenje tako odsječno i samouvjereno izgovara “ne”, stavljajući do znanja svima da je to “ne” apsolutno i nepromjenjivo. Treba naglasiti da ovo “ne” zaista to i znači, i nije puko ponavljanje riječi koju je dijete čulo bezbroj puta.
U ovoj fazi dijete ne samo da će odbijati da učini ono što se od njega traži, već će upravo raditi suprotno, tek da provjeri do koje granice može da ide. Roditelji su u pravu kada kažu da dijete radi suprotno, mada zna da tako ne treba, ali nisu u pravu kada kažu da su djeca bezobrazna. Nisu bezobrazna, samo uče i treba ih pustiti da to rade. Ova faza završava se do druge godine života ili nešto malo kasnije, i ma koliko se činila nepodnošljivom, ona je normalna i neophodna faza u životu svakog čovjeka. Objašnjavanje, dosljednost i saglasnost zlatno su pravilo za roditelje djece ovog uzrasta.
Faza “ogledala”
Dijete ovladava zamjenicom “ja” u uzrastu oko druge godine. Do sada je o sebi govorilo kao o trećem licu i koristilo je svoje ime, npr.: “Miša se kupa”. Sada umjesto Miša kaže: “Ja se kupam”. Ovo je faza sticanja integriteta i individualnosti. Dijete je ličnost svjesna sebe, svojih potreba, želja, namjera… Ono zna šta hoće da jede, a šta neće, tačno zna da li želi nešto da obuče ili ne, zna gdje mu se ide, a gdje ne. Takođe, pojedine boje i oblike voli, i lijepo zna da kaže koju igračku želi da ima.
Edipalna faza
Negdje oko treće godine djeca ulaze u fazu u kojoj polako počinju da prave polne razlike. Oni upoznaju svoju polnost, ali i polnost druge strane. Dječaci shvataju da se razlikuju od djevojčica i obratno. Ovo prihvatanje različitosti ujedno je i prihvatanje realnosti. Dijete shvata da nije centar svijeta i da ne može da ima sve što poželi.
Tada, na primjer, shvata da mama nije samo njegova. Pokazujući interesovanje za seksualnost, djeca postavljaju različita, često nezgodna pitanja i susreću se sa zabranama koje jednostavno moraju da prihvate. Dječak će, na primjer, da shvati da mama nije samo njegova, a djevojčica to da tata neće biti njen princ, a ona njegova princeza jednom kada poraste. Ova faza naziva se edipalnom i traje do pete-šeste godine života.
Ono što je veoma važno za roditelje jeste to da treba ovu fazu da prihvate kao apsolutno normalnu i da na pitanja svoje djece odgavaraju iskreno i tačno, koristeći pri tom objašnjenja i riječi primjerene uzrastu djeteta. Dijete će, na primjer, pitati kako je došlo na svijet. Stare priče o rodama i kupusu su ovdje suvišne. Djetetu treba objasniti da se tata i mama vole, da imaju potrebu da se zagrle, poljube, da se iz njihove ljubavi začne dete koje raste u maminom stomaku…
Konačno, postoje lijepe knjige i slikovnice u kojima su na djetetu razumljiv način objašnjene ove delikatne teme. Inače, u edipalnoj fazi djeca počinju da se “zaljubljuju”. Doći će iz vrtića i reći da su se zaljubili u nekog tamo i da će se jednom vjenčati. Ovo je samo znak da je dijete bilo obasuto lijepim osjećanjima i da umije da prima i pokazuje osjećanja. Ova faza završava se u predškolskom uzrastu. Naravno, psihički razvoj djeteta se nastavlja, ali tu je već riječ o djeci starijeg uzrasta, kojima se uglavnom bavi psihološka stručna literatura, a ne časopisi.
Izvor: lepotaizdravlje.rs
