Jučer smo na našem portalu objavili članak vezan za akciju “Prekinimo šutnju” koju organizuje Fb page: Porod i Postpartum.
U naš inbox odmah su stigle dvije priče našim mama koje su ispričale svoje porođajno iskustvo koje vam prenosimo u cjelosti i pozivamo vas da nam i dalje pišete svoja iskustva, jer samo tako možemo nešto pokušati promijeniti.
#Prekinimošutnju
Konačno i ja želim da objavim svoju priću. Porodila sam se prije dvije godine, tri dana sam provela u bolnici. Nisu mi dali uputnicu za kantonalnu bolnicu, ostavili me u našem porodilištu da me babica porodi, jer je vikend bio. Hodala sam ta tri dana po hodniku gotovo neprestano, jer ne mozes ležati od boli. Treći dan dolazi neki novi doktor u dežuru i pita ih šta žena prvorotkinja radi u prodilišu tri dana, odmah za Zenicu. Dok me je hitna odvozila istresla me toliko da su me svi bolovi prošli. U kantonalnoj bolnici me izgalame što su me toliko držali, kao koga to jos babice porađaju, dok sam u Kaknju dobila odgovor da babice porađaju a ne doktori. Konstatovano mi je da se nisam otvorila i da je beba visoko. primili su me u predrađaonu gdje sam provela cijelu nedjelju. Dijete se više nije osjetilo, nit sam imala kontrakcije. Doktor uđe i pogleda samo tri žene, vjerovatno koje su ga naovčano zadužile za to. Ja odem do babica u sobu da me vode da se porodim jer ne mogu više, one me izgalame, upravo su pile kafu. Dođe dežurni doktor opet svojim pacijenticama i ja za njim kažem porodite me više, on kaže da neću još. Na moje insistiranje odvedu me u rađaonu, daju mi injekcije i infuzije za izazivanje bolova i ostave me tru dva sata samu. Meni kontrakcije krenule ali nigdje nikog. ali beba ne izlazi, visoko je i dalje a ja nedovoljno otvorena. Opet me porođajni bolovi prolaze. Da bi na kraju doktorica došla i šapnula mi hajde da te porodimo muž ti ispred vrata čeka, ja sam znala da je potplatio pa je došla. Plodna voda sva pozelenila. Kontrakcija nemam, ali ona hoće da me porodi, zovnu dvije babice koje su se izderale na mene, nogu mi bukvalno izvalile, a doktorica laktom udara i skaće po meni. Nakon ko zna koliko udaraca bebu izvlaće, ne plaće. odnose je od mene, ne mogu je vidjet, jer nisam se ja porodila, one su to. Smještaju me samu u sobu na kraj hodnika. Ne dolazi više niko do jutra, Veliki rez, ispucali kapilari na licu itd.. grozno… Na krevet mi se umjetnost bila popet. Djetetu vade krv da vide jel se inficirala jer je dugo bila u zelenoj plodnoj vodi, ali nemaju materijala za analizu i na kraju nas salju kući…
#Prekinimošutnju
Prekinuti sutnju trebamo generalno vezano i za radjanje. Stalno slušamo u medijima kako je mali natalitet a niko ne prica o tome da se žene tretiraju kao stoka na porodjajima. Naše mame, svekrve, nene ili bake ne razumiju i ne žele da razumiju jer one su ubijedjene da to tako treba, ne krivim ih ne znaju za bolje. Sta ja sad tu glumim kad su se zene u zitu poradjale, pa čak sam u nekim trenutcima dijelila mišljenje sa njima jer mi je mozak bio ispran. Sa druge strane muskarci, muževi, očevi, braca porodjaj smatraju rutinom i necim laganim jer su žene kako kazu za to stvorene. Ima u ovome dosta istine ali i mnogo neznanja i lupetanja. Moje iskustvo je grozno. Porodila sam se 06.06.2018. na UKC Tuzla i hvala Bogu rodila zdravog dječaka. Beba je rodjena 6 dana poslije termina. Prema savjetu iz skole za trudnice u Domu Zdravlja Tuzla, javila sam se na termin 31.05. i od tada pocinje moja agonija. Od prijema u ambulantu i pregleda pa do porodjaja. Velike su guzve, jako puno trudnica, malo osoblja koje uz to koristi svaku priliku da se izderava na vas. “Svuci se, lezi tu, digni noge” uzima se sprava kako mi kazu za mjerenje plodove vode koja izgleda kao bilijarski stap, samo dosta krace, nekih 30 cm (prvi puta to vidim u zivotu), doktorica gura ruku u grlic snazno i bez imalo obzira, ocjecam kako rukavica cijepa i struze po grlicu, govorim da me boli na sta dobijam drzak odgovor kao sta ja hocu, to tako treba. Pregledamo se tako moja beba i ja vec eto i 05.06. a ja nemam bolove, ne otvaram se niti 1 cm. Taj dan mi saopstavaju da ce me ostaviti preko noci jer su me otvorili 4 cm od silnog pregledanja, kasnije shvatam da su mi greskom probili i vodenjak, plodova voda bistra i zdrava. Ujutro 06.06. ulazi doktorica R koja je poznata po tome da nije bas uracunjiva i dere se na mene “Otkud ti ovdje?! Ko te meni ovamo ubacio?! Hajmo uzmi papuče i odma u radjaonu?! Jesil me cula?! Dzaba mi krevete zauzimate!” (inace je to bila jedina puna soba na B odjeljenju, sve su bile prazne). U 08:00 ulazim u hodnik porodjajnog odjela. Mene i jos jednu zenu vodi neka sestra koja nam se nije ni predstavila. Dolazimo pred odjel i ona otvara vrata velikog hodnika iz kojeg se cuju krici i govori:”Evo vam jos dvije”. Daju mi papuce, kazu da legnem na sto, da rasirim noge (Na meni je samo bolnicka spavacica). Pregledaju me svi, kao na bankomatu dole mi ruke guraju i doktori i spcijalizanti i sestre, htjedoh upitati cistacicu da li i ona zeli..i to sve rade na hodniku. Sva su vrata otvorena i cuju se krici i zapomaganje, sve gledas svojim ocima i nema nikakve privatnosti. Velika je guzva kao na kolodvoru. Neka sestra opet bezimena, prikljucuje mi infuziju, nisam imala pojma sta je to, niko mi nije rekao, vode te kao ovcu na klanje i niko ti ne govori sta ce da bude sta ce da urade. Doktor joj dobacuje da ukljuci jos jednu i sada tako lezim nepomicno, dvije infuzije u dvije ruke. Pocinju bolovi. Bilo je to 11 sati indukcije, trudila sam se da ne vristim da cuvam snagu, za uzvrat sam od bola razglimala zeljeznu stranicu od kreveta. U 19:30 govorim da ne mogu vise i molim da mi pomognu nekako, sestre se smiju i govore mi :”Da ti zovemo muza, ha? Kad si se j..ala nisi plakala” To govore svima ne samo meni. Doktorica mi onda dobacuje da se popnem na porodjajni sto: “Hajde da vidim sta ti to hoces?” Bila sam otvorena 9 cm od potrebnih 10, babica gura ruke u mene i siri rukama grlic, osjecam kako se raspadam i onda sam pocela da vristim, beba se konstantno vracala nazad, na kraju sam je nekako igurala uz pomoc babice. Doktorica je usla i napravila rez tako da je i bebu ppsjekla po glavi makazama, ja sam vrisnula jer me to bolilo, ona se nasmijala i dobacila:”Stavi bebi na glavu bivacina kad dodjes kuci”. Nakon svega dolazi doktor koji me sije na zivo, dolazi kroz 20 minuta i opet bol i agonija. Kroz dva sata dolazi beba, malo sunce treba podojiti, treba podici, nemam snage vise, samo mi se spava. Nakon sto sam pustena kuci, inficirali su mi se konci, pa ponovo povrsinska epiziotomija i opet sve na zivo (ovog puta niko me nije htjeo primiti od doktora, ogradjivali su se od slucaja). Zar u 21 vijeku porodjajno odjeljenje mora biti klaonica? Zar osoblje bolnice mora biti tako odvratno? Zar doktori moraju biti bezdusni katili? Rodila sam jednu bebu, ne znam da li cu se ikada odluciti za drugu, strah je ogroman. E i samo da dodam, moja kolegica koja je zajedno usla samnom u porodjajno odjeljenje sa pocetka ove price, bila je 18 sati na indukciji, te je zbog ne djelovanja lijeka i neotvaranja, porodjena na vakum (beba je hvala Bogu dobro). Ljudi moji gdje mi to zivimo?! Jos socijalozam nije izasao iz ustanova. Porodjaj boli i to je ok, ali zasto se barema malo ne olaksa, nismo krave vec zene!