Profesor dr Aneta Lakić, neuropsihijatar, o hiperkinetskom poremećaju, zbog kojeg svako drugo dijete sa ovim sindromom napušta školovanje. Ovaj poremećaj se najčešće miješa sa poremećajem ponašanja, pa ovu djecu nastavnici označavaju kao nevaspitanu.
Barem jedno dijete u razredu ima hiperkinetski poremećaj (ADHD) od kojeg pati pet do 12 odsto mališana u svijetu, a karakterišu ga hiperaktivnost, poremećaj pažnje i impulsivnost. Početak ovih simptoma otkriva se do sedme godine života. Gotovo polovina djece sa ovim sindromom bude izbačena iz školskih klupa, a 35 odsto samo napusti školu, najčešće zbog toga što ih vršnjaci ne prihvataju.
Iako djeluje kao moderan termin, ADHD poremećaj datira još od 19. veka, a intenzivnije se o njemu govori od pedesetih godina prošlog vijeka. Kontroverza oko postojanja poremećaja zasniva se na pogrešnom definisanju, jer se tokom proteklih decenija ovaj sindrom nazivao raznim imenima, a najčešće se nazivao i ubrajao u grupu minimalne cerebralne disfunkcije. Danas pak postoji sve manje kontroverzi, a potpuno je jasno i dokazano da poremećaj postoji, kaže u intervjuu za “Novosti”, prof. dr Aneta Lakić, neuropsihijatar i dječji psihijatar, načelnik Službe psihijatrije na Klinici za neurologiju i dječiju psihijatriju Kliničkog centra Srbije.
Postoji li danas jasna razlika između ovog i drugih poremećaja?
– Postoji, ali mora vrlo precizno i brižljivo da se uradi diferencijalna dijagnoza, da se eliminiše ono što “liči, a nije”. Jer, ovaj poremećaj se najčešće miješa sa poremećajem ponašanja, pa ovu djecu vrlo često vaspitači i nastavnici označavaju kao bezobraznu i agresivnu. A zapravo, ona to nisu, već imaju teškoće da obuzdaju impulse i idu bezglavo u akciju.
Po čemu se onda razlikuje od poremećaja ponašanja?
– Kod poremećaja ponašanja imamo akciju i ponašanje koje je agresivno u odnosu na okolinu, kod ADHD sindroma to ne postoji. I ako postoji, agresija je nusprodukt njihove nemogućnosti kontrole ponašanja i uvida u sopstveno ponašanje.
Da li je to razlog što se prije nekoliko decenija gotovo nigde nije pričalo o takvoj djeci ili su se samo podvodila pod “bezobrazna”?
– Kako su se saznanja povećavala tako se i prepoznavao ovaj poremećaj. U jednom trenutku se smatralo da je to psihološki problem. Međutim, danas znamo da se radi o biološkom problemu i to, o disfunkciji u prefrontalnim regionima kore velikog mozga gdje se dešava obrada informacija.
Kako to utiče na ponašanje djeteta?
– Ti regioni su zaduženi za procesiranje i obradu informacija, zahvaljujući njima dijete može da zna da li je nešto korisno ili opasno za njega, da li i kako treba u kojoj situaciji da reaguje. Kod djece sa ADHD poremećaj je upravo u funkcionisanju u ovim regionima.
Šta aktivira poremećaj?
– Na samom početku istraživanja smatralo se da su krivci virusi, uticaji pojedinih vrsta hrane, toksina iz okoline. Ali, prava etiologija se još uvijek ne zna. Pokazano je da u porodicama ove djece ima mnogo više osoba sa ovim poremećajem, ali da je kod njih poremećaj bio izražen u različitom stepenu.
Kad poremećaj počinje da se prepoznaje?
– Najčešće oko treće godine života. Međutim, pošto svi shvataju da su djeca u ovom uzrastu živahna i nemirna, onda ovaj sindrom uglavnom ostane neprepoznat. Tek kad dođu u školu, gdje se traži određena disciplina i zahteva da dijete sedi mirno 45 minuta, poremećeno ponašanje postaje vidljivo.
Koliko dugo treba da traju simptomi da bi se poremećaj jasno dijagnostikovao?
– Simptomi treba da traju najmanje šest mjeseci. Ali jedan od jasnih parametara da postoji poremećaj, jeste da dijete ove simptome treba da ima i u školi, kod kuće, u igri sa drugovima. Znači, ako se učitelji žale na dijete u školi, ili u društvu, a ono je sasvim drugačije kod kuće, ili obrnuto, onda poremećaja nema.
Kako djeca sa sindromom “prođu” psihološke testove prije polaska u školu?
– Poremećaj nema direktne veze sa intelektualnim kapacitetima iako ova djeca pokazuju izvesne kognitivne deficite. Može da prođe psihološki test za polazak u školu pod opisom “emocionalne nezrelosti”. Ova djeca imaju normalne intelektualne sposobnosti i koeficijent inteligencije. Ali nekada njihov uspjeh nije odgovarajući njihovom koeficijentu inteligencije jer ih upravo ADHD ometa da ispolje svoje kapacitete.
Da li se dijagnoza uspostavlja samo po proceni stručnjaka?
– Po kliničkoj proceni stručnjaka na osnovu specijalizovanih znanja i korišćenjem instrumenata (dijagnostičke skale). Rade se testovi kojima se utvrđuje prisustvo elemenata neophodnih za postojanje poremećaja.
Kako izgleda terapija?
– Terapijski pristup je kompleksan. Roditelji se obučavaju kako da rade sa takvim djetetom, u smislu kako da se organizuju dnevne aktivnosti. Ovo su djeca koja ne mogu na duge staze da planiraju, dakle ona moraju da imaju više kratkih aktivnosti tokom dana. Drugi dio priče je edukacija učitelja. Nastavnik će ovakvom djetetu, koje šeta po razredu, češće davati da obriše tablu, da nešto donese, zaposliće ga tako da poremećaj bude manje vidljiv. Učitelji ovoj djeci treba da daju kraće, ali ne i lakše zadatke. Jer njihova pažnja nije dovoljno postojana za dugačke zadatke.
Kakvu ulogu imaju psiho i medikamentna terapija?
– Vrlo je značajna bihejvioralna trerapija, ali i terapija lekovima, ako se procjeni da je neophodna. Za lijekove se odlučujemo kad procenimo da dijete ne postiže odgovarajuće rezultate, i kada poremećaj u znatnoj mjeri onemogućava svakodnevno funkcionisanje djeteta.
Koje lekove dete sa ADHD mora da pije?
– Lijekovi izbora su zapravo, psihostimulansi. Ali oni ne liječe poremećaj. Oni djeluju samo onog dana kada su dati. Znači, ako se lijek popije ujutru, već uveče nestaju njegovi efekti. To znači da se poremećaj ne liječi već samo kontroliše.
Od psihostimulansa se razvija zavisnost?
– I tu postoje kontroverze, međutim, istraživanja su pokazala da ova djeca ne razvijaju zavisnost. A pokazalo se i da su djeca koja su na tretmanu ovim lijekovima manje podložna uzimanju psihoaktivnih supstanci u adolescentnom dobu, ili kasnije.
Da li to znači da poremećaj ostaje i u odraslom dobu?
– Da, iako se oblik ispoljavanja mijenja. Hiperaktivnost je više izražena u djetinjstvu, i to više kod dječaka. Kasnije, tokom života, hiperaktivnost postaje manje upadljiva, a više dominira poremećaj pažnje, nemogućnost da se koncentrišu na posao. Zato je važno da se ove osobe na vrijeme upute na zanimanja koja mogu da obavljaju u pokretu, sa više aktivnosti.
Može li pažnja da se popravi usmeravanjem djeteta na sport?
– Sport se svakako preporučuje, ali i tu postoji problem jer ova djeca često nemaju interesovanje za sport. Inače, veoma mnogo može da se postigne sa ovom djecom, da se poremećaj uspešno kontroliše, ali samo uz saradnju roditelja i stručnjaka.
RAZLIČITI PARAMETRI
Mnogi pedagozi i stručnjaci smatraju da je ovaj sindrom “uvezen” iz Amerike, jer tamo znatno više djece pati od ovog sindroma?
– Tačno je da u SAD znatno više djece ima hiperkinetski poremećaj, ali to je jednim dijelom što je poremećaj mnogo ranije prepoznat u njihovoj sredini, a sa druge strane dijagnostički kriterijumi su blaži od evropskih. Mi tražimo znatno više elemenata da bi dijagnostikovali problem.
BEZ REDA I MIRA
Kako se poremećaj ogleda u ponašanju?
– Hiperaktivnost se definiše kao dezorganizovana, dijete juri “ko muva bez glave”, po čemu se razlikuje od nemirnog djeteta koje je živahno, ali zna šta radi. Djeca sa hiperkinetskim poremećajem ne znaju da se čuvaju, lete u opasnost. Javlja se i poremećaj pažnje, što znači da se dijete vrpolji na mjestu, ustaje na času, ima tzv. leteću pažnju, i reaguje u trenutku, impulsivno. Često se svađa sa drugarima, prekida druge, nameće se drugima, lako zaplače.
Izvor: NOVOSTI, M. VASILJEVIĆ
