Tijekom tinejdžerskih godina, roditelji i tinejdžeri postali su toliko zauzeti da se njihova komunikacija odvija možda još jedino u blagovaoni, i to fragmentarno. Komunikacije se događaju ‘u letu’ i u vrijeme kada tinejdžeri svoju povezanost prema roditeljima trebaju najviše.
Naravno, ovo je i vrijeme kada tinejdžeri pritom traže i najviše samostalnosti i prostora. Sve u svemu, adolescencija nije lako vrijeme niti za roditelje niti njihovu djecu.
Tijekom tinejdžerskih godina, djeca su u većem riziku za depresiju i tjeskobu. Prema Nacionalnom Institutu za mentalno zdravlje depresija je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja za mlade i odrasle i 10 do 15 % tinejdžera ima simptome depresije u bilo kojem trenutku adolescencije.
Iako tinejdžeri imaju reputaciju da su tužni ili bijesni, to nužno nije znak depresije. Prema istraživanju neurologa i pedijatra Ronalda Dahla tinejdžeri eksperimentiraju s intenzivnim negativnim emocijama i ne trebaju vas, roditelje, da ih nagovarate da te osjećaje od sebe i otpuste. U stvari, učiti kako se nositi s intenzivnim emocijama djeteta je od pomoći roditeljima koji se najčešće nađu u neobranom grožđu.
Barbara Greenberg, klinička psihologinja za tinejdžere i autorica ‘Tinejdžerstvo kao drugi jezik: Vodič za roditelje kako da postanu bilingvalni’ objašnjava da tinejdžeri mogu doživjeti tjeskobu bez da razviju depresiju, stoga je važno ne hitati s dijagnozama. Međutim, kaže, neka djeca trebaju pomoć oko identificiranja te razlike, jer ponekad djeca imaju problema s označavanjem emocija.
Stoga, što je to što tinejdžeri najviše trebaju od nas?
1. Naše prisustvo
Tinejdžeri doživljavaju svoje roditelje manje dostupnima nego se roditelji sami vide’, kaže Greenberg. Važno je biti fizički prisutan na pažljiv način, barem dio vremena – što znači fokusiran, ne da razgovarate s djetetom dok tipkate na mobitel ili kompjuter. Baš kao s bilo kim drugim, izgledate nedostupno djeci kada ste angažirani na zaslonu kompjutera ili telefona. Pravljenje kućanskih poslova označava se na drukčiji način, a taj je da smo im prisutni.
2. Dobre vještine slušanja
Tinejdžeri pričaju više ako roditelji ne reagiraju pretjerano dok nam nešto govore. Čak i prekid dok pričaju može ušutkati tinejdžera. Kada nam govore nešto što je zapanjujuće ili uzrujavajuće ‘roditelji počinju paničariti i počinju ispravljati stvari umjesto da se povezuju’, kaže Greenberg.
‘No cilj je slušati kako bismo kao roditelji dobili sve informacije i zato ih ne želite prekidati paničarenjem, ili da im pružite poruku s kojom se nećete moći nositi. ‘Dijete neće pričati ako misli da se roditelj ne može nositi s razgovorom, koji prenosi nenamjerno poruku da je ne može nositi niti dijete. Nabacite pokeraški izraz lica i ostanite mirni.
3. Smjernice, ne savjet
Preskakanje savjeta je ključ za pomaganje da se tinejdžeri otvore i razviju vještine rješavanja problema. Poslušajte kako važu situaciju na način da pričaju o njoj, i izbjegavajte vaše sugestije osim ako izričito za njih pitaju. Tinejdžeri često žele iskoristiti samo jedini glas razuma (roditelje) pa pokušajte s otvorenim pitanjima kako biste olakšali njihovo razmišljanje kako da riješe situaciju.
4. Tempo neka vode tinejdžeri
‘Tinejdžeri se osjećaju prilično izvan kontrole – njihova tijela se mijenjaju i oni razvijaju svoj identitet – stoga je važno pružiti im osjećaj kontrole nad brzinom i tempom u kojem vam otkrivaju informaciju’, kaže Greenberg.
‘Pričat će kad su spremni, pod njihovim uvjetima. Možete utjecati na razgovor, na način da promovirate njihovo otvaranje, a to je zajednička šetnja ili vožnja, gledanje nekog televizijskog showa…’
Privatnost nije simptom depresije
Potreba za privatnošću tinejdžera nije simptom depresije. To je zdrav znak adolescencije, kaže Greenberg. Više bi se, kaže Greenberg brinula ako je tinejdžer nametljiv i želi vam baš sve reći. No, imajte na oku druga ponašanja kao što je društvena izoliranost tinejdžera, promjene u spavanju ili promjena u uspjehu u školi. Ne pretpostavljajte da su odlične ocjene dobre – vrhunska izvedba u školi nije dobar barometar emocionalnog blagostanja djeteta.
Opasna zona depresije je kada se osoba osjeća bespomoćno i beznadno dulje od dva tjedna.
Korisno je biti svjestan da se depresija kod muškaraca i depresija kod žena može drukčije predstaviti. Djevojke imaju tendenciju internalizirati i djelovati tužno, dok će dječaci tipičnije kroz ponašanja ponašati se ljutito, udarati o zid ili piti.
Greenberg preporuča da budete sigurni da djeca imaju društvenu potporu pouzdanih ljudi, ili člana obitelji koji može doprijeti do vašeg djeteta.
Učite svoju djecu da nije sramotno zatražiti pomoć. Mnoga djeca lažiraju svoje osjećaje od straha da razočaraju svoje roditelje.
