Jednu od brojnih lekcija koje se nižu od kćerkinog rođenja dobila sam upravo u bolnici, drugi dan po njenom rođenju. Ljubazna, ali malo hladnija sestra donijela mi je smotuljak manji od vekne hleba i dala mi je u ruke. Dok je izlazila ja sam je pitala:
“A da li će joj proći ove bijele flekice po nosu?”
A ona mi je odgovorila:
“Zar je stvarno to jedino što si vidjela na njoj?”
Ne znam prođe li sedam dana jedan za drugim a da se ne sjetim tog razgovora. Zato što toliko često na ljudima primjećujemo samo ono loše. Mi, žene, pogotovo. Teške smo na “lijepa si” kao da imamo ograničen broj korištenja tog komplimenta u toku života pa štedimo.
Ili je “vidi kakva joj je kosa”, iako je sve drugo prelijepo, ili je preusko, prekratko, staro, novo, kičasto, klempavo, nosato, prešminkano, nenašminkano, debelo, premršavo. Tome smo posebno sklone kad vidimo lijepu ženu. Tako mali broj žena neće po automatizmu tražiti manu. Bar podsvjesno.
To se primjenjuje i na djecu. Ovih dana završavamo s epizodom “prva temperatura” koja kao zaplet ima osip, kojim je virus odlučio da kaže zbogom njenom malom organizmu. Ovih dana svoju kćerkicu zovem tačkica, jer joj je koža prekrivena crvenim flekicama. A nisu boginje. Izlazile smo napolje nekoliko puta i pri susretu s drugim ljudima nesvjesno odmah objasnim zašto ima tačkice, jer se drugi roditelji odmah zagledaju. Ista je situacija sa “rodinim ugrizom” na potiljku njene, male, čupave glave. Ne znam koliko ljudi me pitalo: “A hoće li to proći”. Šta i da ne prođe?
I sad premotajte film i razmislite kako kad naiđete na osobu (koje god ona dobi i veličine bila) buljite u njen nedostatak. Ili ako ne buljite, onda tako očigledno pokušavate da ne buljite, da je to još gore.
Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lijepo, a da nedostatak (mada ne znam zašto se išta zove nedostatak) uklopimo u lijepu sliku o toj osobi? Ovo ja, skoro svakodnevno, pitam i sebe.
Godinama sam se borila s ličnim problemom zvanim “klempave uši”. Moja majka nekoliko puta je, u mom pubertetu, spomenula da sam klempava kao Dambo i od tad ja kosu bez trake nisam vezala sigurno 5-6 godina. Taj dan kad sam ja izašla na ulicu zavezane kose bez trake, evo sad ga se sjećam, imala sam osećaj da SVI gledaju u moje uši. Danas su te moje uši (koje nisu uopšte tako Dambo klempave), moje visoko čelo i te iz konteksta izvučene sitnice mog fizičkog izgleda, samo dio mene cijele. Valjda trebaju godine da sebe prihvatiš. A sve zato što sam jednom davno primjećena kroz prizmu nedostatka.
Sljedeći put kad vidite bucku lijepu na sto načina, nemojte da pomislite: “Smršaj, tako ti sendviča”, već pomislite: “Baš je lepa”. Ili kad sretnete dijete sa hemangiomom, flekicama ili nečim sličnim što ga izdvaja iz mase, ne gledajte ga kroz prizmu toga, već kroz ono lijepo što ima, a sigurno ima. Evo, obećavam da ja hoću!
Izvor: lolamagazin.com