Nekada je važilo pravilo, posebno u kulturi kakva je naša, da je uloga majke u vaspitanju djeteta mnogo važnija od uloge oca. Majka je bila ta koja se brine, angažuje i usmjerava djecu, dok je otac „spoljni igrač“, tj.neko ko brine o finansijskoj sigurnosti porodice i djece.
Razmislite. Da li su psihološki zadovoljnija i, u budućnosti, kompletnija djeca ona oko kojih se angažuju oba roditelja ili samo majka? Koliko je za djecu zbunjujuće da, u slučaju nedostupnog oca, imaju sliku, a nemaju ton?
Nešto što se u psihološkoj praksi pokazalo kao relevantno jeste podjednaka važnost oca i majke u vaspitanju djeteta. Djeca iz porodica gdje su oba roditelja spremna da daju sebe i posvete se vaspitanju djeteta u istoj ili makar približnoj mjeri, kada odrastu postaju psihološki cjelovitija, bolje razumiju međuljudske i partnerske relacije, sigurnija su u sebe i svoje sposobnosti i nadasve spremnija da se uhvate u koštac sa životom.
Pored posvećenosti, njege i vođenja, koje je svakom djetetu potrebno od oba roditelja, može se reći da su, po svojoj prirodi uloge, majke više nježne, njegujuće i tople, a očevi stvaraju osećaj sigurnosti, stabilnosti i spokoja kod djece.
Uloga oca je podjednako važna i za dječake i za djevojčice. Način na koji se ta uloga vrednuje u odrastanju djece zavisno od pola je drugačija. Dječacima je otac bitan kao model po kome formiraju svoje ponašanje, vrijednosti i ulogu muškarca, oca i supruga. Način na koji otac stvara bliskost sa svojim sinom je najčešće kroz igre „izazivanje“- rvanje, tamičenje, zadirkivanje, nadmudrivanje… Također, ono što je vrlo važno za bliskost oca i sina jeste uključenost u zajedničke aktivnosti. Nije bitno koja je aktivnost u pitanju, jer dijete na osnovu ponašanja oca u tim situacijama uči kako izgleda uloga muškarca. Dječaci koji tokom djetinjstva provode dosta vremena sa ocem u zajedničkim aktivnostima, sigurno, kada odrastu, imaju veće samopouzdanje i jasniju sliku muškarca, oca i supruga koju slijede.
Otac i kćerka na malo drugačiji način formiraju blizak odnos. Djevojčice su svojim očevima „ljubimice“, pa se kroz to očinsko divljenje, kod njih gradi samopoštovanje i osećaj samoprihvatanja. Također, očevi se najčešće osećaju bliskima sa kćerkama ukoliko im pomognu da riješe neki problem. Na taj način djevojčice osećaju sigurnost i bliskost sa ocem u isto vreme. Kćerke, gledajući odnos svog oca prema majci, također, formiraju i sliku muškarca i partnera, što bi očevi uvek trebali imati na umu.
Bliskost majke i djeteta se mnogo ranije i lakše postiže, jer je biološki uslovljena (rađanje, dojenje, slušanje otkucaja srca majke…), dok se bliskost djeteta i oca postiže postepeno. Vrlo je važno znati da je očevima mnogo teže da se angažuju i postanu bliski sa djecom ukoliko im partnerke to ne dozvoljavaju.
Veoma često očevi mnogo spontanije i sa većom željom ostvaruju kontakt sa svojom djecom kada partnerke nisu tu. Šta mislite zašto je to tako?
U našoj kulturi očevi ili ne žele ili ne znaju kako da se aktivno uključe u vaspitanje i odgajanje djece. Uloga žene u oba slučaja je od velikog značaja. Ukoliko muškarac ne želi da učestvuje u odgajanju djece, razgovarajte sa njim da li on to ne želi ili jednostavno ne zna kako se to radi, pošto nije imao model u svojoj porodici.
Vrlo je bitno da znate da dopuštanjem ocu da bude otac činite korisnu stvar za svoje dijete. Time ne dobijate samo pomoć u vaspitanju, već i njegujete i čuvate svoj brak. Što više uključujete supruga u aktivnu brigu o djeci, što ga više ohrabrujete i ne kritikujete, možete očekivati da će i vaš partnerski odnos biti kvalitetniji.
Olivera Kovačević
master psiholog
porodični i partnerski savetnik
Izvor: blog.superskola.rs / Psihologično