Teško odgojiva djeca – mit ili istina?

Kakva su to onda „teže odgojiva djeca“ s obzirom na njihov temperament?

Sjećam se kako je mama moje prijateljice uvijek pričala priču kako je s njom bilo teško dok je bila dijete – urezala mi se u pamćenje jedna priča gdje su njezini roditelji autobusom putovali s njom na more. I dok bi svi pomislili – kakva idila – njezinim roditeljima je to bilo sve samo ne idila.

Reakcije djece se razlikuju

Njihova kćer je cijelim putem plakala i to toliko glasno da im je u jednom trenutku vozač autobusa rekao da ne može više voziti koliko mu smeta njezino deranje. Na sreću, nije ih izbacio. No možda bi više sreće bilo da na more nisu stigli. Moja prijateljica nije imala dobru reakciju na more – dok su sve djeca na plaži igrala i veselo brčkala u moru, njezin prvi susret s morem nije bio nimalo veseo. Kada bi je mama odnijela u more, one je vrištala – nije joj odgovaralo. S drugom djecom se nije igrala, više je voljela sama nešto raditi (npr. kule u pijesku). I tako su njezini roditelji zaključili da im prvo dijete nije nimalo olakšalo period roditeljstva.

S druge strane, kada se rodila njezina sestra roditelji su već bili spremni na sve. I onda, tako spremni i očekujući prepreke gdje god krenu jako su se iznenadili kada su vidjeli da je njihovo dijete posve drugačije od prvog. Ona je za razliku od starije sestre u autobusu zabavljala druge ljude, bila je vesela i prijateljski nastrojena, brčkanje u moru joj je godilo a svakim dolaskom malog valića ona se sve više i više veselila. Ovaj put roditeljima je laknulo – s mlađim djetetom je ipak bilo malo lakše.

Čemu ove priče?

Svi roditelji više djece s kojima sam razgovarala uglavnom bi se slatko nasmijali i s potvrdom reagirali kada bi im rekla da oni najbolje poznaju svoje dijete i da je itekako moguće da sve ono što im je koristilo i što su primjenjivali u odnosu s prvim djetetom tako uopće ne mora biti s drugim. Niti s četvrtim. Sve ono što su naučili, sa svakim novim djetetom kao da ponovno kreću u školu i iznova uče nove stvari. S nekim djetetom im je lakše, s nekim teže. I kada to kažu, roditelji su posve u pravu.

Postoje djeca koju je veći izazov odgojiti i adekvatno reagirati na njihove potrebe (kao što je primjerice bila moja prijateljica), a postoje i djeca s kojom je puno lakše (kao što je bila njezina sestra).

Prirodno zločesto dijete ne postoji – postoji samo dijete koje zbog svojih prirođenih osobina roditeljima predstavlja veći izazov u odgoj.

Kakva su to onda „teže odgojiva djeca“ s obzirom na njihov temperament?

Naime, već kada proučavamo vrlo male bebe vidjet ćemo da se jako razlikuju – postoje bebe koje su živahne i one koje su mirne. Postoje bebe koje se smješkaju i one kod kojih se taj smiješak puno rjeđe nazire. Postoje bebe koje imaju pravilan tempo hranjenja, stolice, spavanja do te mjere da po njima možete navinuti sat a postoje i one s kojima je svaki dan po tom pitanju drugačiju. Nijedna od tih beba nije razmažena ili zločesta – samo ima takav temperament na koji je neophodno da roditelji adekvatno reagiraju.

Jer ukoliko ne reagiraju adekvatno, ne prihvaćaju dijete takvo kakvo je, ne umire ga – tada se dugoročno javlja frustracija kod djeteta koje jednog dana zaista može razviti razne poremećaje u ponašanju.

U tablici na kraju članka navedene su sve odlike temperamenta djeteta ali i osobine koje jednog dana pokazuje kao odrasla osoba. Temperament je nešto što ne možemo promijeniti (shvatite ga kao visinu ili boju očiju) i zato je za dijete iznimno važno da ga roditelj prihvaća takvog kakav jest i ne „gura“ u odrednice nečega što to dijete nije. Kako? Pa primjerice, prva reakcija moja prijateljica na put i more je bila negativna – zato što je to odlika njezinog temperamenta. Ona nije lako prilagodljivo dijete i treba joj vremena da se adaptira. Da su je roditelji forsirali da se mora igrati s drugom djecom ili da se kupa, njezina reakcija bi bila još gora. Na sreću, roditelji su instiktivno reagirali i rekli joj da se ne mora kupati – neka si da vremena, pitali su je što bi voljela raditi na plaži. Ona je izabrala raditi nešto što joj već poznato (graditi kule od pijeska) i to joj je pomoglo da se opusti. Moru je svaki dan prilazila malo po malo i tijekom odmora se već naviknula. Iduće putovanje na more više nije bilo tako stresno jer su roditelji objasnili da idu isto kao i prošle godine na „ono kupanje i igranje u pijesku“. Jednostavno su se prilagodili njoj, pružili joj podršku i utjehu. Kako su reakcije njezine sestre na nove situacije bile posve drugačije, s njom nisu prolazili istu proceduru. S njom je bilo lakše jer se odmah adaptirala na novu situaciju. I upravo iz tog razloga termin „lakše i teže odgojivo dijete“.

Dijete je takvo kakvo je, sa svim svojim osobinama i karakteristikama s kojima je nama odraslima teže ili lakše baratati. Stoga je bitno prepoznati je li nešto odlika temperamenta (a ne „zločestoće“, provokacije i slično) i reagirati u skladu s tim što djetetu treba – vrijeme za adaptaciju, umirivanje kad burno reagira, prihvaćanje negativnih prvih reakcija. S kakvim djetetom je lakše ili teže – osim objektivnih čimbenika (primjerice, vjerujem da bi se svi složilim da nam je lakše s djetetom koje je prilagodljivo), to ovisi i o temperamentu roditelja. Ako primjerice roditelj ima visoku razinu aktivnosti a dijete nisku – možda će tom roditelju biti teško s takvim djetetom. No, ovaj teško možemo shvatiti kao izazov: Izazov da prepoznamo tu razliku i polazeći od vlastitog djeteta naučimo prihvatiti ju i adekvatno reagirati na nju.

Izvor: http://ordinacija.vecernji.hr

Komentari