Piše Tomislav Kuljiš Centar „Prirodno roditeljstvo“ www.prirodnoroditeljstvo.com
Vjerujem da je roditeljima od velike pomoći ako se upoznaju s temom uobičajenih ali najčešće neadekvatnih odgojnih metoda kojima se po inerciji još uvijek služimo, a koje ipak, posljedično slabe našu prirodnu roditeljsku moć i podrivaju cjeloviti psiho-emocionalni razvoj djeteta. Zbog njih nam roditeljstvo postaje napornije i teže nego što bi trebalo, a dijete sporije napreduje u sazrijevanju. Ako razumijemo korijene zahtjevnih ponašanja djece, koja nam čine roditeljstvo napornim puno nam je tada lakše s djecom i njima s nama. Želio bih kroz ovaj članak dati dio vizije roditeljstva kakvo dijete očekuje i treba za svoj razvoj i koja nam roditeljstvo može učiniti manje napornim i poštedjeti nas i dijete niza bolnih i teških trenutaka.
Važno je da roditelji počnu vjerovati da postoji prirodni proces psihološkog i emocionalnog razvoja djeteta, koji će dovesti do zdrave i cjelovite osobnosti te time do dobrog ponašanja, a da smo mi tu kako bi smo ostvarili preduvjete za sazrijevanje djeteta. Problem je što roditelji misle da oni moraju odraditi taj posao i naučiti dijete dobrom ponašanju i podučiti dijete da bude zrelo motiviranjem, poučavanjem, metodama, tehnikama, pohvalama, kaznama, nagradama, kritikama i pri tome, imati stalno kontrolu. Nema se još dovoljno spoznaja u društvu, da će uz dobre preduvjete kad ih ostvarimo, priroda učiniti svoje u psihološkom razvoju i vjerujemo da je samo na nama da napravimo čovjeka od djeteta. Prirodi vjerujemo kada je u pitanju razvoj tijela, dok je beba u mami, i ne pada nam na pamet da tada nešto interveniramo na djetetu, ali kad izađe van, mislimo da je tu priroda završila i da mi dalje preuzimamo odgoj.
Što dijete treba za sazrijevanje osobnosti?
Osnovni preduvjet za psihološko i emocionalno sazrijevanje djeteta je postojanje stanja povezanosti (attachmenta) između djeteta i skrbnika, uobičajeno roditelja , ali i svih s kojima dijete ima bliskost. U prvoj godini i duže, mama je bebi najvažnija i beba ostvaruje primarnu povezanost (privrženost) sa mamom, kroz fazu tzv. simbioze. Povezanost je jako širok i kompleksan pojam i zahtijeva puno više od jednog članka za razumijevanje, no recimo najprostije da povezanost podrazumijeva zadovoljavanje primarnih (psiholoških i emocionalnih) potreba djeteta, bez kojih nema psihološkog i emocionalnog sazrijevanja. O tome detaljno govorimo na ciklusu predavanja i radionica „Roditeljstvo 0-6g“. Važno je prihvatiti da je odgovornost za bliskost i povezanost uvijek na nama roditeljima, i da djeca trebaju biti potpuno slobodna od straha od gubitka povezanosti. Svako prebacivanje odgovornosti za očuvanje povezanosti na dijete, u njemu budi strah, nesigurnost i nepovjerenje u roditelja, što direktno rezultira zaustavljanjem ili usporavanjem psiholoških razvojnih procesa. Naše je da djecu dovedemo u stanje prepuštenosti nama, i potpune sigurnosti u povezanost i bliskost s nama, koju nikakvo njihovo ponašanje ne može ugroziti. To naravno, ne znači da trebamo djetetu sve dopustiti, i obavezni smo mu zbog njega, kategorično postavljati granice, ali poruka uvijek mora biti; što god ti učinio ili rekao, to neće ugroziti naš odnos, moju povezanost s tobom i činjenicu da te volim.
Normalno nam je da djeca budu slobodna od brige za hranu i ne pada nam na pamet (nadam se) da ih ucjenjujemo hranom, na način da je zadovoljenje njihove gladi, uvjetovano određenim, nama poželjnim, ponašanjem. Dakle, hranu im dajemo bezuvjetno. Međutim sva istraživanja a i praksa uvijek pokazuju kako je djeci od hrane, daleko važnije utaživanje gladi za bliskošću odnosno povezanošću. Naše je da im tu povezanost uvijek nudimo, i kao što imamo u domu dovoljno hrane i voća, pa kad god dijete ogladni , dobit će za jesti, isto je i sa bliskošću i dijete mora osjećati da je ima uvijek i više nego dovoljno. Zašto bi smo željeli djetetu bezuvjetno pružati hranu a uvjetno bliskost i povezanost?
No, kad malo bolje pogledamo, mnoge od uobičajenih odgojnih metoda upravo koriste strah od separacije i gubitka povezanosti s nama, kao način pritiska na dijete, kojem se dijete ne može oduprijeti. Mada dijete često promijeni ponašanje, duboko u sebi osjeća da nam više ne može vjerovati koliko bi željelo i trebalo, i da bliskost s nama nije bezuvjetna, nego je treba zaslužiti i raditi za nju. Naš posao i odgovornost je bezuvjetno osiguravanje bliskosti jednako kao i hrane, i tek tada će djetetov sustav biti slobodan za prirodne razvojne procese.
Kako roditelji mogu čuvati povezanost?
Naš posao je popravljanje loše situacije u odnosu, rad na produbljivanju odnosa, te preuzimanja odgovornosti za vlastite neispunjene potrebe, kako ih ne bi smo tražili od djeteta.
Kad se i nađemo u konfliktu s djetetom, ono mora imati u sebi sigurnost da ćemo mi prvi priči da popravimo situaciju. Ako će se netko i duriti pri tome, to svakako ne bi smio biti roditelj, bar netko bi tu trebao biti zreo. Ako se uhvatimo u mislima tipa: on je prvi počeo, ona se meni treba ispričati, e sad će vidjeti koliko je ja mogu ignorirati, kada shvati da je pogriješio doći će on sam meni…, možda bi smo mogli promisliti o radu na svojoj zrelosti.
Mi imamo odgovornost i za naše osjećaje i ekspresije osjećaja pred djetetom. Nikada ne smijemo dijete dovesti u poziciju da osjeća da je ono odgovorno ili krivo za to kako se mi osjećamo. Najveća pogreška je; vidi što si mi učinio, sad sam tužna (ili ljuta). To mnogi roditelji ili bake rade kroz igru, ali to kod djeteta izgrađuje obrazac da mora druge regulirati kako bi se ono osjećalo dobro. Poruka treba biti; da tužna sam, ali ja to ok i mogu to sama riješiti ne moraš ti ništa učiniti, to je moj posao. Jako je važno da pokazujemo svoje osjećaje i imenujemo ih, ali uvijek s porukom, ja ću se za njih pobrinuti i srediti ću sebe, a ti nisi odgovoran za moje stanje, niti kriv, niti trebaš ista učiniti. Mnogi od nas su odrasli u odnosima gdje smo se osjećali odgovorni za roditeljsko emocionalno stanje. Moram razvedriti mamu jer je opet tužna, moram biti tih jer će tata opet vikati, ne smijem tražiti jer će se mama naljutiti, moram je tješiti da ne bi bila tužna, ne smijem pokazati sreću jer mama, kao da bude ljubomorna na mene, moram tatu stalno zabavljati da bi bio dobre volje. To djetetu poslije postane način življenja i nesvjesno regulira druge bliske osobe, kako bi našlo mir. Ne osjeća kako se ono osjeća, nego mu emocionalno stanje ovisi o stanju drugih, koje mora iz regulirati i tek će tada ono biti ok.
Pokažimo im da su nam vrijedni i kada im ne ide od ruke
Kada djece pogriješe, kad „oskrnave“ naše vrijednosti, kada zakažu, kad padnu na životnim ispitima, kad ne dostignu naše ambicije, kad nas osramote pred drugima, kad budu loši u školi, kad nas razočaraju, …tada, baš tada ih trebamo prigrliti i podržati, ne držeći im lekcije i prodike tipa, jesam li ti govorio, kako si samo mogla, trebao si mene slušati. To je rijetka prilika da im pokažemo da su nam vrijedni samim tim što postoje, a ne zbog postignuća ili ispunjavanja naših zahtjeva. Svjestan sam da je to u suprotnosti sa bihevioralnom koncepcijom pristupa odgoju, gdje pohvalom, kaznom, nagradom i kritikom modeliramo dječje ponašanje, no novost i jeste u tome da će dobro ponašanje biti rezultat razvojnih procesa, za koje mi osiguravamo stanje povezanosti, a ne modeliranja djetetovog ponašanja, čime razaramo povezanost i usporavamo razvoj. Kada djeci ostavimo slobodu da se ne moraju mijenjati, to postaje stvarni prostor za promjenu, ali sada dobrovoljni, koji dolazi iznutra.
Roditelj treba raditi i ulagati trud da bi dijete moglo biti prepušteno i opušteno kako bi rast i razvoj mogli napredovati. Ovim odnosom svi dobivaju.
Mi prvi trebamo reći Volim te i to pokazati, često im prilaziti sa – dođi da te zagrlim, a na njihovo -volim te- reagirati s još više inicijative. Djetetu trebamo uvijek pokazati da nam je ono nedostajalo više nego smo mi njemu. Trebamo mu nuditi više ljubavi nego ono traži, i potkrjepljivati mu osjećaj da je u obilju ljubavi i povezanosti.
Djetetov sustav je tada ispunjen i namiren i tada može krenuti dalje u rast i sazrijevanje.
Mnogi roditelji danas funkcioniraju na zahtjev, dijete zatraži, mi mu dajemo. To je u redu kada govorimo o dojenju ili hranjenju, ali to nije dovoljno za razvoj. Djetetu je potreban osjećaj da ima više bliskosti nego što treba, da bi se moglo opustiti. Promotrimo to kroz analogiju s hranom. Želimo da imamo svega u kući jer se tada osjećamo sigurno i opušteno. Ako svaki dan moramo se boriti za današnji ručak, to nam postaje preokupacija i ne možemo biti opušteni. Dijete treba obilje i gozbu ljubavi i povezanosti.
Roditeljstvo na zahtjev je iscrpljujuće jer nema naše inicijative, a djeca kad osjete da je nema, postanu sve zahtjevnija, pa se roditelji sve više iscrpljuju, a djeca onda još i više traže. Ono što trebaju je da osjete da mi imamo inicijativu u davanju, i tek se tada mogu opustiti i prestati biti zahtjevna. Mnogi će se sada upitati; ali zar to neće razmaziti djecu? Citirat ću otprilike velikana razvojnog pristupa roditeljstvu Jespera Juul-a; Razmazivanje je manjim dijelom posljedica toga da djeci dajemo previše onoga što žele, a većim dijelom, što djeci dajemo premalo onoga što trebaju. Mi ne moramo ispunjavati sve želje djeci, niti je to cilj. No, da bi se dijete osjećalo sigurno uz nas, trebamo imati svoj stav i pokazivati svoje osobne jasne granice, ali i inicijativu u pružanju povezanosti, tako da djeca osjete da smo mi prisutni i angažirani.
Slažemo se svi da je hrana i krov nad glavom bitna potreba djeteta i da smo je dužni ispuniti. Ali naše društvo još ne prepoznaje da je potreba za bliskošću važnija od svih ostalih potreba, a razlog tome je to što je upravo povezanost preduvjet psiholoških i razvojnih procesa i emocionalnog sazrijevanja.
Centar „Prirodno roditeljstvo“ kroz ciklus predavanja i radionica „Roditeljstvo 0-6g“, omogućuje roditeljima da duboko razumiju svoje dijete, njegove potrebe i razvojne faze. Te spoznaje i ideje nam istinski čine roditeljstvo lakšim, i za djetetov razvoj poticajnijim. www.prirodnoroditeljstvo.com
