Žele da budu zdrava, jaka, znatiželjna i da imaju milion drugih pozitivnih osobina. Međutim šta možete da uradite ako sumnjate da vaše dijete ima iracionalne reakcije na svakodnevne situacije, one koje opisujemo kao anksioznost? Pri tom ne mislimo samo na “normalne” količine anksioznosti, one koje se tiču početka nove školske godine na primjer, već one koje vas navode da se zapitate da li mu je potrebna pomoć psihologa.
Velikom dijelu ljudi, a kamoli djeci može biti veoma teško da opišu uznemirujuće misli. Anksioznost je kliničko stanje koje narušava normalno funkcionisanje osobe (deteta) na dnevnoj bazi. Iako postoji niz ponašanja koja se povezuju sa anksioznošću 3 su najveća pokazatelja da dete ima problem sa anksioznošću, prenosi Ženski Magazin.
Dijete govori negativne stvari
Ako dijete ima običaj da često govori negativne stvari o sebi, bilo da je riječ o učinku u školi, sportu ili nekim drugim aktivnostima, to je prva crvena lampica. Iako mnoga djeca povremeno kažu kako su u nečem loša, i kako neki projekat nikad neće završiti, ako to postane norma, takav oblik ponašanja je zabrinjavajući. Rečenice poput “nikad neću dobiti pozitivnu ocjenu iz matematike, jer sam previše glup da je shvatim”, nisu nešto zanemarljivo jer će dijete početi vremenom da vjeruje u njih.
Dijete previše brine o raznim stvarima
Anksioznost se manifestuje u različitim oblicima. Uobičajeni načini su izbjegavanje, briga, sumnja u sebe, prekomjerni strahovi i socijalna anksioznost. Ako dijete ima običaj da se pretjerano brine zbog stvari koje se još uvijek nisu dogodile, poput kontrolnih zadataka, takmičenja u sportu ali i toga šta će drugi o njemu da misle, to je druga crvena lampica. Iako se sasvim uobičajena mala doza nervoze ako zabrinutost ometa dijete da normalno funkcioniše (izađe na binu i zapjeva), to je nešto što ne biste smjeli ignorisati u nadi da će da prođe samo od sebe.
Dijete se bori sa spavanjem i odvojenošću od roditelja
Anksiozna djeca uglavnom imaju problema sa spavanjem. Tada svi njihovi strahovi dolaze najviše do izražaja. Uz to ide i opšte prisutan strah od odvajanja od roditelja. Iako je sasvim normalno da se dijete osjeća najsigurnije kraj svojih roditelja ako ono odbija da se po svaku cijenu odvoji od njih, bilo da ostane u školi ili jednostavno bude u svojoj sobi i igra se, to je treća crvena lampica. Ukoliko racionalnim razgovorom ne možete da razuvjerite dijete da se ništa loše neće dogoditi ako je samo bez vas u nekom trenutku, to je klasičan primjer anksioznosti.
