Cijeli život slušam o krizi srednjih godina, kad ljudi kao uđu u neke godine pa «pobudale», kupe neko vozilo koje im se cijeli život sviđalo, počnu se oblačiti kako se samo njima sviđa, rade stvari koje nisu do juče, putovati, ugađati sebi, pronađu novi hobi, stave sebe na prvo mjesto… prosto iskoče iz onog kako su ih svi do tada znali.
I nešto kontam kako se takvo ponašanje potpuno pogrešno zove «kriza srednjih godina», jer je normalno da u stvari nosi naziv «procvat u srednjim godinama».
Jer, pazite sad – osoba koja dođe do te cifre koja u njenom životu predstavlja prelomnu tačku, a to najčešće bude ona godina nakon koje ti u stvari zamišljaš da se spuštaš niz tobogan. Do tad si išao prema vrhu i u toj određenoj godini si došao na njega i od tad možeš samo dole, nema povratka, gledaš prema zemlji i zna se šta te čeka na kraju puta 😀
I dok ideš dole, a svjestan si da to ide brzo i da se skraćuje vrijeme koje ti je ostalo, jednostavno ti u stvari prestaneš misliti o tome šta će reći neko drugi, a počneš misliti o tome šta je tebi bitno.
Onda svima drugima izgledaš kao da si poludio i da se ponašaš neprimjereno «svojim godinama», a ti konačno počeo misliti na sebe – ugađati sebi, živjeti onako kako ti se živi, a znamo da to na ovim prostorima nikad baš nije bilo lako i da se uvijek itekako gledalo «šta će reći svijet».
I to itekako ima logike, jer prosto – dok si mlađi tebi se čini da imaš ne znam koliko vremena da sebi ispuniš sve želje koje ti se vrte u glavi. Uvijek ima vremena, kontaš nekad ćeš, kad završiš ovo, kad budeš imao ono i sl. Kako vrijeme odmiče postaješ svjestan da to ispunjavanje želja nikad neće dočekati idealan momenat. A sve manje tih momenata ti ostaje na raspolaganju i onda, kako rekoh, kad dođeš do one prelomne tačke shvatiš da ti te želje isto neće ispuniti onaj svijet o kojem si do juče vodio računa.
I raspištoljiš se jer – jednom se živi, kažu a i nemamo nekih zvaničnih dokaza da je to drugačije. Napraviš spisak i kreneš sa ispunjavanjem želja.
Onda neko kaže – «uhvatila ga ili uhvatila je kriza srednjih godina».
A ti u sebi misliš «pričajte vi šta hoćete, meni samo žao što me ranije nije uhvatila».
E sad, dalo bi se na dugo pričati o tome što se kod nas često više gleda šta će reći drugi, nego šta ti misliš i želiš i što često sebe ograničavamo pa ne proživimo svoj nego nekim tuđim mjerilima skrojen život. O tome ćemo nekom drugom prilikom.