Neko u mom susjedstvu, ne znam tko, svaki dan u isto vrijeme svira klavir. Ponekad pomislim da je to samo još jedna kompozicija, puštena preko kvalitetnog, modernog audio uređaja, bluetooth zvučnika ili nečeg možda još finijeg, pojačala ili sistema uređaja za profesionalne sluhiste, međutim, ipak nije, jer čujem i greške. Svira, svira pa se zbuni. Pa opet tako. Baš kao da gledam neko dijete koje tek pokušava uhvatiti prve korake sa svijetom, pa svakih pola metra pada na nos. Usprkos nespretnosti, nečiji prsti svakog jutra stvaraju predivni soundtrack u susjedstvu, pa doručak postane neočekivani koncert, a ne samo još jedna obaveza u nizu koju treba čim prije završiti, jer tko zna što se još mora raditi tog dana.
Što više prolazi vrijeme, primjećujem da ljudi više ne znaju napraviti pauzu, zastati, osluhnuti tišinu, zvukove koji su oko njih – nego je imperativ ne zaustavljati se i što manje razmišljati o stvarima koje su oko nas. Ne, ovo nije priča o onoj jeftinoj i prožvakanoj filozofiji da treba uživati u malim stvarima, jer to stvarno zvuči potresno i kao neka podmukla zavjera bogatih nad siromašnima, u smislu da zapravo male stvari proizvode dugotrajne užitke. Točno je, ali za nekoga mala stvar može biti Tiffany prsten ili ključ od sefa, pa ne znam kako uspostaviti hijerarhiju između toga što je malo, a što veliko? Nije epohalno otkriće da se život pretvorio u opću jurnjavu, maraton koji trčimo ne bismo li stigli tko zna gdje i dobili pljesak za ono što radimo i bili sretni jer smo kao i svi ostali dobili odlikovanje za proliveni znoj i patnju koju smo osjetili dok smo trčali. Međutim, pitam se često je li trka koju trčimo ustvari naša ili tuđa, osjećamo li se zaista zadovoljno kada dođemo do cilja ili nas za promjenu oblije osjećaj praznine jer nemamo pojma zašto smo tu gdje jesmo? U svim tim sprintovima čini se da je neočekivano zastati, udahnuti zrak, popiti malo vode i vidjeti vrijedi li biti dio krda i boriti se doći do kraja u očekivanom vremenu. Mogu li se svi ti osvojeni rekordi primijeniti u životu ili utrkivanje ne znači apsolutno ništa? Toliko smo naviknuti uspoređivati se jedni s drugima, kako bi dokazali da smo bolji, da više nismo ni svjesni da je svejedno tko osvaja zlato, a tko bronzu.
Ali, greške su važne, baš kao i pauze. Daju nam mogućnost korigiranja, da nešto promijenimo onda kada ne očekujemo zablistati, a mislili smo možda da je kraj, da ćemo odustati i biti na kraju kolone. Pauze su mogućnost da dođemo do sebe i napokon shvatimo što u kojem trenutku želimo. Ali, prestali smo uzimati pauze jer nemamo dovoljno vremena kako bi ispunili sve što smo zamislili, kao da će nešto pobjeći ili nestati iz agende. Uvijek je tu neki deadline ili cajtnot koji nam stoji iznad glave poput giljotine i tjera nas da ne kasnimo. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako se ljudi u velikom broju slučajeva ponašaju kao kirurzi koji spašavaju živote, a u principu nikome neće pasti kruna s glave ako se ne odgovori na e-mail ili na poruku. Tako olako kažemo da se samo umrijeti mora, a cijeli smo život pretvorili u neki suludi must. Ako ne učinim to i to, dogodit će se katastrofa, ako ne odem tamo i tamo, nikad me više neće zvati, ako ne zaradim toliko i toliko, nikada više neću imati drugu priliku i tako dalje, i tako dalje…
Stavljeni u mat poziciju poput nekih štakora u eksperimentu krećemo se staklenim labirintom bez mogućnosti da nađemo kraj puta, jer smo zaboravili stati. Treba učiti usporavati sebe – često se uhvatim kako zadihan jurim niz ulicu, bez ikakvog razloga, jer sam navikao da neću stići. A i ako se nešto propusti, možda je tako baš trebalo, jer to je još jedna prilika da se susretnete sami sa sobom i provedete najbolje vrijeme s nekim koga ste misliti da jako dobro poznajete.
Ali, ljudi se baš zato i plaše tišina i pauze. Boje se da će pronaći neko svoje izgubljeno ja za koje nisu znali da postoji. Ili, ako imaju sreće kao ja, još jedan skriveni talent, možda bolji od njih samih, koji tako nježno dodiruje tipke na klaviru i pojačava okus kroasana punog čokolade i cijeđene naranče u čaši.
Izvor: gloriaglam.hr
