Nova realnost, novo normalno, nova stvarnost, zadnjih dana ste sigurno čuli za jedan od ovih termina. Da, život nakon pandemije koronavirusa će nam izgledati drugačiije, ali ne i nužno lošije. U Hrvatskoj su već otvoreni vrtići, frizerski saloni, a idući tjedan se otvaraju i kafići, restorani te trgovački centri.
Zadnji put kad sam bila u restoranu već se naveliko pričalo o koronavirusu, iako zapravo nitko nije vjerovao da će u Hrvatskoj doći do ikakve izolacije. Bili smo gotovo jedini gosti, a konobari su spominjali otkazane narudžbe u čuđenju. Bilo je to 13. ožujka, upravo sam odradila prvi radni dan ikad iz vlastitog doma, ali nisam bila zabrinuta.
Iako se tijekom svojeg života nisam susrela s okolnostima koje doslovno mijenjaju život preko noći, vjerovala sam da se možemo prilagoditi baš svemu.
Nedavno sam pročitala zanimljiv članak iz New York Timesa na temu socijalnog života nakon pandemije. Jedan od glavnih sugovornika bio je Velibor Božović iz Sarajeva.
Velibor Božović danas živi i radi u Montrealu, kao profesor fotografije, ali rođen je i odrastao u Sarajevu. Bio je u svojim dvadesetim godinama tijekom jedne od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja, one njegovog rodnog Sarajeva, koja je trajala gotovo četiri godine.
– Prve zime sam shvatio da će ovo potrajati, da je to zapravo sada moj život. I nekako preživiš, kao što će se ljudi naviknuti i na ovu situaciju – rekao je Velibor za New York Times.
Prilagodba novim uvjetima
Istraživanja na efektima ranijih epidemija pokazuju neke smjernice o tome kako će izgledati naš suživot s koronavirusom.
Već sada se vidi kako se kod ljudi javio urođeni instinkt za pomaganje drugima i očuvanje populacije. Činjenica je da nikada ljudi nisu toliko mnogo mislili na druge, pomagali susjedima i bližnjima.
– Ljudska vrsta se može prilagoditi baš svemu, bez obzira na to koliko situacija bila loša, mi se prilagodimo. Tako ćemo i sada – jednostavno živjeti svoj život najbolje što možemo u ovim novim uvjetima – smatra Božović.
Najveća promjena mogla bi se dogoditi u načinu na koji ostvaraju svoje socijalne kontakte, odnosno u načinu na koji se družimo s drugima. Već sada možemo primjetiti prosocijalno ponašanje – puno više nego prije provjeravamo susjede, brinemo o onima kojima je najpotrebnije, kuhamo za prijatelje, obavljamo kupovinu umjesto drugih.
Primjer Singapura
To znači povratak našeg urođenog instinkta za preživljavanje – davno prije, kada bismo se našli u neprijateljskom okruženju, grupirali bi se u manje skupine i održavali jedni druge na životu. Takvo ponašanje već se pojavilo u epidemiji SARS-a, čak i u kapitalističkom, užurbanom Singapuru gdje je svatko samo gledao svoje poslove ljudi su se odjednom posvetili drugima kako bi ih preživjelo što više.
Iako se u samom početku pandemije nije činilo da previše brinemo za druge, čim je krenula samoizolacija starijih osoba, pojavile su se i prve inicijative za pomoć. Bio to odlazak u kupovinu, plaćanje računa ili samo razgovor, mnogi su u ovakvoj situaciji pokazali veliko srce. Uske zajednice ponovo su postale važne.
U Hrvatskoj je trenutačno na snazi odredba o dopuštenom okupljanju do pet osoba, a ako sve prođe dobro s popuštanjem mjera od 11. svibnja bit će dozvoljeno okupljanje 10 osoba. Sada se već dobro vidi kako će izgledati naš život u idućim mjesecima – trgovine će biti otvorene, ali u njima će smjeti biti određen broj ljudi istovremeno, i dalje se treba držati distanca od dva metra, a maske i rukavice su poželjne. Otvorile su se knjižnice, muzeji, uskoro otvaraju frizeri, pedikeri, naravno sve po novim pravilima socijalne distance.
Da, život će nam definitivno izgledati drugačije nego prije, ali drugačije ne znači nužno lošije. Male radosti će i u novoj realnosti oplemenjavati naš život, samo ćemo ih raditi na drugačiji način.
Primjerice, umjesto teretane prošetat ćemo kvartom, umjesto ručka u restoranu, izbrusiti ćemo svoje kulinarske vještine kod kuće, umjesto odlaska u kino pozvat ćemo nekoliko prijatelja na zajedničko gledanje filmova kod kuće, a umjesto kave u kafiću susjedima ćemo skuhati pravu tursku kavu na našem štednjaku. Ono bitno virus ne može uništiti – to su prijateljstva, druženje i pomaganje.
A ostankom unutar svojih najmanjih društvenih skupina možete, doslovno, spašavati živote.