fbpx

Izlivi bijesa djece mlađeg uzrasta su izraz nemoći da se nose sa intenzivnim osjećanjima a ne neposlušno ponašanje

0

Dječiji izlivi bijesa (temper tantrum) su neprijatna iskustva, kako za roditelje tako i za djecu.

Najbolji način da ih zaustavimo je razumjevanje razloga zbog kojih se javljaju i pronalaženje načina koji pomažu djetetu da ih prevlada.

Zašto je ovakav pristup poželjan i kako se primjenjuje.

Iako se burne reakcije (temper tantrumi) mogu javljati i na mlađem uzrastu uglavnom se javljaju kod djece u uzrastu od 2. do 5. godine. U ovom periodu djeca su sve aktivnija, brže se kreću, vještiji su sa manipulisanjem predmeta te u svom istraživanju okoline se sve više susreću sa različitim  ograničenjima: vlastitim- ne mogu da dohvate nešto ili sastave igračku, ograničenjima realnosti- ne mogu obući malu haljinicu velikoj lutki; ili se suočavaju sa zabranama – ne smiju udarati drugog, bacati stvari… U susretu sa vlastititim ograničenjima, ali i ograničenjima koja im se postavljaju, djeca neminovno doživljavaju frustraciju te burno reaguju bijesom: plakanjem, vrištanjem, bacanjem, ujedanjem i udaranjem.

Važno je znati da su ove reakcije normalne za dati uzrast i da ne predstavljaju bezobrazluk i neposlušnost već reagovanje koje je posljedica intenzivnog doživljavanja neprijatnih emocija koje djeca zbog nezrelosti njihove psihe, ne mogu i ne znaju drugačije da ispolje.

Samim tim dječije burno reagovanje predstavlja sastavni dio razvojnog procesa tokom kojeg treba da nauče da kontrolišu impulse i razviju samokontrolu.

Posmatranje ovih reakcija kao izraza njihove nesposobnosti da se nose sa intenzivnim emocijama nam može pomoći u iznalaženju adekvatnijih načina da se prevaziđu. Puno je djelotvornije i efikasnije pomoći u takvim situacijama da se dijete umiri, jer zaista u tim momentima treba smirenog roditelja koji će da mu pruži razumjevanje, utjehu i podršk i time smanjio intenzitet emocija pa tek nakon toga korigovao ponašanje.

Iako se ove reakcije najčešće javljaju u susretu sa zabranama i ograničenjima mogu da budu i posljedica umora, gladi, zbunjenosti i doživljavanja straha. Šta god da je uzrok, važno je imati na umu da burne reakcije odražavaju preplavljenost djeteta intenzivnim osjećanjima.

Šta može biti od pomoći?

  1. Reagovati, u datom momentu, što manje je dobar prvi korak: govorite što manje, slušajte više i budite tu.

U situacijama kada su djeca obuzeta emocijama teško da do njih dopire ono što im govorimo. Zagrljaj, topao osmjeh, riječi poput: “razumijem koliko ti je teško… tu sam…uz tebe…” mogu da pomognu da se bura stiša. Pribran i staložen stav roditelja je važno iskustvo koje dijete može da dobije u ovakvim situacijama.

  1. Plač i suze su neminovni i ne osjećajte krivicu zbog njih.

Suze nisu znak roditeljskog neuspjeha, kao ni bijes. I one su sastavni dio emocionalnih reakcija na nezadovoljstvo koje djeca doživljavaju. Često se roditeljima savjetuje kako da spriječe napade bijesa ili ih ignorišu. Dozvoliti djeci da osjećaju i ispoljavaju svoja osjećanja je jako važno za njihovo psihičko zdravlje. U našoj ali i mnogim drugim kulturama, suze i plakanje se doživljavaju kao slabost a na slabost  se  reaguje odbacivanjem, pa roditelji često kritikuju suze i plač:”…pravo si derište…stalno plačeš” ili ućutkivanjem “prestani, to nije ništa…”. Ovakve reakcije su često posljedica činjenice da je i samim roditeljima tokom njihovog odrastanja bilo zabranjeno da ispoljavaju ova osjećanja.

Zato prihvatanje ispoljavanja suza i ljutnje kao normalnih emotivnih reakcija djeteta može da pomogne u usvajanju smirujućeg, nježnog roditeljskog reagovanja. Na ovaj način šaljemo važnu poruku djetetu: da ima slobodu da izrazi svoja osjećanja, da nije samo u tome, da će ovakve situacije proći i da će moći nastaviti dalje.

  1. Prihvatanje diječijih osjećanja ne znači i odobravanje i dozvolu dobijanja onog što žele.

To što ne reagujete ljutnjom i kritikom na dječije ponašanje ne znači da ćete mu dozvoliti da dobije sve što želi ili da radi ono što smatrate da nije u redu. Važno je dozvoliti djetetu da izrazi svoje reakcije ali ne odustajati od zahtjeva, pravila i granica koje mu postavljate.

Prihvatanje i imenovanje dječijih osjećanja olakšava djetetu njihovo prepoznavanje, a vremenom i kontrolu te predstavlja osnovi preduslov samoregulacije.

Postavljanje granica, s druge strane, ima funkciju učenja djeteta o tome šta je dozvoljeno da radi, a šta ne; šta je dobro a šta ne čime se obezbjeđuje okvir u kojem se kreće, a time i doživljaj sigurnosti.

  1. Ne dozvoljavajte ponašanje koje nije u redu, jasno i kratko iskazano, bez dodatnih pridika.

“Ne možeš da me udaraš (bacaš stvari, grizeš…)” je dovoljno da se kaže. Ljutnja i suze su DOZVOLJENI ali povređivanje i uništavanje NIJE. Pridikovanje dok dijete plače će samo pojačati reakcije. Drugi način je da odvedete dijete na neko mirnije mjesto na kojem će mu biti lakše da se smiri.

  1. Ne pregovarajte i ne potkupljujte

Vrlo često u ovakvim situacijama roditelji u želji da zaustave plač daju različita obećanja (kupovina igračaka ili neke druge nagrade) ili ga zaustavljaju dajući nešto što će mu zaokupiti pažnju- u zadnje vrijeme je to sve više telefon. Izbjegavajte ove načine umirivanja djeteta. Pokažite sigurnost u ispravnost postavljanja ograničenja. Ukoliko vi ne vjerujete u njih nema razloga da i vaše dijete vjeruje.

Zlatno pravilo kada je u pitanju burno reagovanje djece: umirivanje, prihvatanje dječijih osjećanja a onda korigovanje ponašanja. Sposobnost umirivanja i korigovanja ponašanja te razvoj djetetovih sposobnosti da trpi frustraciju bez pretjerano burnog reagovanja se razvija postepeno i vremenom. Uz svakodnevne druge obaveze može nam predstavljati zaista veliki napor postavljanje očekivanja, prihvatanje dječijih reakcija i njihovo korigovanje. Nekad će ići bolje, nekad ne. I sam trud čak i onda kada mislimo da nam ne ide baš najbolje je važna poruka koju šaljemo djeci. Djeca više uče posmatrajući nas i naše postupke nego slušajući šta im govorimo. Pružanje vlastitog primjera truda i onda kada stvari nisu baš onakve kakve bismo željeli je dragocjeno iskustvo za dijete.

Milijana Niškanović

Psiholog, psihoterapeut

Centar za psihoterapiju “U povjerenju” u saradnji sa školom za trudnice Radosnica realizuje projekat “Razumjevanjem do zdravog odrastanja”.

Do sada je u sklopu projekta organizovano predavanje “Kako biti dobar roditelj” za trudnice i njihove partnere, polaznike škole Radosnica, te Grupa podrške “Budimo dobri roditelji da bi nam djeca postala dobri ljudi” za roditelje djece uzrasta do pet godina, takođe polaznike škole Radosnica.

Projekat Centra za psihoterapiju “Razumjevanjem do zdravog odrastanja je prvonagrađeni projekat u izazovu Čuvari sretnog djetinjstva u okviru kampanje Sretno djetinjstvo koju provodi UNICEF BiH.

UNICEF u Bosni i Hercegovini je jedan od recipijenata EU sredstava za implementaciju projekta “Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj“. Cilj regionalog djelovanja je promocija poštivanja ljudskih prava i stvaranje  učinkovitijih i inkluzivnijih javnih službi u vezi sa ranjivim skupinama (djeca žrtve nasilja i djeca sa poteškoćama u razvoju), putem osniživanja civilnog društva i promocijom saradnje u regiji.

Komentari

Share.
bahçeşehir escort beylikdüzü escort bursa escort mecidiyeköy escort 1xbet casino siteleri betpas elitcasino bahis siteleri deneme bonusu friv run 3 scribble io storm the house unblocked happy wheels unblocked jstris