Da li se sjećate vremena kada su stariji bili autoritet? Pročitajte u priilogu odličan tekst bez intervencije koji govori o tim vremenima.
Piše: Sandra Todorović, Detinjarije
“Roditelji su bili red i zakon. Babe i dede smo slušali jer se to od nas očekivalo i to nikome nije predstavljalo problem. Ako nisi dobar u školi, prosto si naje*ao, nema tu šta dalje da se priča. Nema napolje, nema bicikl, nema džeparac, srećan ako ne dobiješ papučom po dupetu odmah posle roditeljskog. Riječ roditelja je posljednja. Ako poslije izgovoriš makar: ‘Dobro’, slijedi upozorenje: Ako li te ja opandrčim ima da zujiš tri dana, jes’ čuo?
Moja je zadnja. I ti onda samo klimneš glavom, ne isplati ti se da rizikuješ da fasuješ kaznu, ide vikend. Najgore što može da ti se desi je da cijeli vikend trebiš sa babom pirinač. Mnogo pirinča. Ili da čistiš klice sa dvjesta kila proklijalih krompira u podrumu. Znao se red u vezi svega, i mi smo ga odrastajući prihvatali kao čvrsto postavljenu granicu koja se ne prelazi.
Ne voliš boraniju za ručak? Ješćeš je za večeru. Nećeš ni za večeru? Čeka te ta ista boranija za doručak. Onda skapiraš koliko je to ogavno, pa je pojedeš za ručak kad ti je posluže.
Šta ima slatko? Ima jabuke. Nešto slađe? Ima jaje sa šećerom ili narendaj jabuke sa šećerom, jedi šećer, ne znam…Ima još pet dana do penzije, tada će biti sladoleda. Nagrade za odličan uspjeh u školi i opšte dobro vladanje su bile vrlo skromne i mi smo im se beskrajno radovali. Za odličan uspeh od ćaleta i keve sam dobijala nešto posebno. Pamtim prvi vokmen. I učila sam za taj vokmen dan i noć, pisala referate, popravljala ocjene samo da u hodu mogu da slušam Blondie i Depeche Mode u zelenim starkama koje sam dobila prošle godine za odličan uspjeh. Starke su bile najbolje što si mogao u to vrijeme da posjeduješ od obuće, ako ti ih neko donese iz Amerike, u suprotnom dobiješ neke patike na čičak iz Borovo prodavnice i vozi, dok se ne pocjepaju to ti je što ti je.
Ne mogu da skapiram šta se u međuvremenu promijenilo u vezi vaspitavanja djece i sistema nagrađivanja. Djeca danas imaju mnogo toga, i ničemu se posebno ne raduju. Ljenjost i objesnost se tretiraju kao ’pa takav je šta ću mu ja’. Šta se desilo sa igrama ledeni čika, žmurke, lastiš, care, care gospodare?
Internet se desio.
Parkove i dvorišta su zamijenile socijalne mreže. Preko noći. Podmuklo. Mi smo to prihvatili. Pozdravili. Pridružili se tom vidu druženja za koje je potreban samo računar i struja. Djeca se druže on line. Unutra. Kao roditelj, sledila sam starinski recept mojih roditelja kako da ti djeca ne pojedu mozak ili kako da ostaneš normalan, autoritativan i da imaš neograničenu slobodu kretanja. Kao da je postao trend da granice ne postoje ili roditelji ne umiju da ih postave i održe stabilnim. U suštini se promijenilo to što se djeca tretiraju kao da su od morske pjene. Ponekad tako stanem i posmatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao.Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu da savladaju rođeno dijete od četiri godine. Jure za njima sa šerpicama po parku i hrane ih u trku, jer ‘on samo tako hoće da jede’. Trče za njima da im spreče pad.
Pusti ga da padne bre, kako će da razvije motoriku sopstvenih ruku i nogu ako ne zna da postoji i ta mogućnost…da padne. ‘Moj ne jede spanać, moj ne jede meso, samo krompir hoće, ovaj moj ne spava do ponoći’. Šta bre ne spava, pa lijepo piše u knjizi dr Spoka: Stavite ga u krevet nahranjenog, presvučenog i ugasite svjetlo. U devet u krevet bre. Plači, zabole me, i ja sam živ stvor. Gdje je mojih pet minuta? Sve lijepo piše u best seleru ‘Kako odgajati djete.’ Mislim da je većina nas naslijedila tu knjigu. Od koga? Od naših roditelja. Šta mislite čemu im je služila knjiga? Da vide kako treba. I meni je ostala u amanet i pročitala sam je i primijenila od korica do korica. Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji vreme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je prosto tako. Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, već da napraviš od njega čestito ljudsko biće sa stečenim zdravim navikama. Da sa djetetom izgradiš zdrav, razuman odnos gdje se zna da je međusobno poštovanje najbitnije, kao I dosljednost svakog izgovorenog pravila. -Izvinite, reče mi jedna mlada žena, dijete vam jede zemlju. -Znam, neka jede ako mu se sviđa. To je mala životinja, ako mu ne bude po volji, pljunuće je. Nisam stekla mnogo istomišljenika u tim spontano, zajedničkim okupljanjima po parkovima. Mnogima sam djelovala čudno i klonili su me se. I to sam razumjela. Nisam pričala, dok mi se ne postavi pitanje. Tvoje dijete, tvoja briga. Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš mlada ženo.
Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šutira jer nije dobio dvaespetu lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do jedan noću.
Griješiš što mu plaćaš lizalicama da bude dobar prema tebi i drugima.
Griješiš jer mu stalno brišeš ruke vlažnim maramicama.
Griješiš jer ga učiš da će ga svaki pas ujesti, i svaka mačka ogrebati.
Griješiš što je gojazan, u pelenama sa cuclom, a ima četiri i po godine i zubi su mu crni od karijesa.
Griješiš što mu ne daš da ide u pijesak da se ne bi isprljao, i na tobogan da ti ne bi morala da ga hvataš, jer će mu se guzica pregrubo prizemljiti za tvoj kriterijum. Onda će plakati…a ti si ostala bez slatkiša u toj tvojoj torbi sa dezenom pačića. Žao mi te ženo. Žao mi te jer znam u šta ćeš da se pretvoriš. U ono što nikome ne prija. Čak ni tom djetetu.”
Izvor: https://tuzlanski.ba