Ništa mi nije išlo i ludjela sam danima. I onda sam dobila najbolji savjet u životu
Koliko puta u životu ste čuli neki savjet i pomislili da je to puno lakše reći nego napraviti? Bezbroj puta, je li tako? Vjerojatno ste čak i sami nekome dali savjet i pomislili ili izrekli za isti kako je to na papiru puno lakše nego u praksi. Neki dan mi je dobronamjerno prijateljica rekla da “pustim samu sebe na miru”. Ludjela sam danima, znam sada i zašto, i nisam se mogla smiriti. Što god da sam napravila sve je išlo po krivu te sam bila sve nezadovoljnija. Od banalnih svakodnevnih stvari do nekih zadataka koji su mi bitni. Sve čega bih se primila nije išlo. Glava je kreirala sto i jedan scenarij od kojih se, kao i obično, niti jedan nije dogodio bez obzira jesu li scenariji dobri ili loši za mene. Nekad mi, a vjerujem i drugima, pomogne za takav period okriviti druge faktore poput retrogradnog Merkura, punog mjeseca, kraja ljeta, pitaj boga što već, samo da samu sebe manje kriviš za loših nekoliko dana kad ama baš ništa ne ide. Isto savjet iste frendice, „okrivi drugo da ti bude lakše“. Čisti placebo, rekla bih, ali djeluje.
Danima mi stoji ta “pusti sebe na miru” jer koliko je briljantna u teoriji, toliko je teška za izvesti u stvarnosti. Kako da pustim sebe na miru?
Otkako mi je to rekla postala sam svjesna da zbilja sebi ne dajem ili ne dajem dovoljno često tog mira koji mi treba. Da volim tu kontrolu, ili barem mislim da ju volim i da je se zbog toga držim. Da kreiram te scenarije kako se ne bih neugodno iznenadila kad sve od u tri krasne i kako bih na kraju mogla reći da sam bila u pravu i da sam znala. Ali, zašto bih morala znati što će i kako će se nešto dogoditi? Zašto jednostavno ne pustim da se barem neke stvari ne odviju svojim tijekom i, kako bi rekla ista frendica, zašto jednostavno ne vjerujem procesu?
Iako znam vrlo dobro da na masu toga ne mogu utjecati i da na mnogo toga ni ne želim, podsvjesno i vjerojatno iz neke nesigurnosti držim tu kontrolu čak i nad stvarima koje nisu u mojoj moći sve do granice pucanja, mog pucanja. Jednako kako ne mogu znati hoće li i kada točno pasti kiša tako, recimo, ne mogu znati hoću li se sutradan probuditi i hoće li mi taj dan ama baš sve ići kao po špagi ili će biti kao prošli tjedan kad je sve išlo u klinac. Zašto sam toliko stroga prema sebi, a znam da je posve normalno da postoje periodi i dani kad jednostavno ništa ne ide? Znam da nisam jedina kojoj se to događa i svi imamo te dane, ali opet, ništa od toga me ne tješi. Sve dok samu sebe ne dovedem do ruba osuđujući se za svaki krivi korak kao da ne skužim da samo trebam pustiti, odustati, probati neki drugi dan. Doslovno se dovedem do ludila i tek onda krenem s baš lošim odlukama, postanem otrovna prema ljudima koje volim i guram ih od sebe jer, opet bih ja to sve sama i kad već ništa ne ide da uništim i ono što je dobro. Kao da se punim na autodestrukciju i kao da jedva čekam da samoj sebi kažem, evo, kozo glupa, tako ti i treba sad umjesto da stvarno pustim, prespavam, odgledam ne znam koliko serija i jedno jutro se probudim svježa i sve krene kako treba.
„Pusti sebe na miru“ je moguće i najbolji savjet koji sam dobila u ne znam koliko vremena. Utisnut mi je danima u unutarnju stranu kapaka i evo, čekam da djeluje. Trudim se, zbilja, pratim svoje reakcije na podražaje iz života i pokušavam baš to, pustiti (sebe na miru). I da, zbilja je puno teže nego što izgleda, ali uporna kakva jesam neću odustati ni od ovog.
Do idućeg puta, kad ste zadnje pustili same sebe na miru?
Zagrljaj,
