Zbog mobitela više ne moramo navijati budilicu prije spavanja, podsjećaju nas na rođendane najmilijih, servis automobila, plodne dane, zapravo na sve. Posljedice pretjeranog oslanjanja na mobitele istražila je ekipa ”Provjerenog”.
Naši nam pametni telefoni zapravo oduzimaju pamet i dovode do simptoma sličnih onima jedne od najstrašnijih bolesti današnjice – demencije. Dok prsti prebiru i vrte po ekranima, luče se dopamin i endorfin, pa je mozak kao na drogama.
“Ovo je kao droga”
“Ako mišu ugradite elektrodu u to područje i date mu mogućnost da pritišće tipku koja stimulira to područje, on će je pritiskati dok se ne usmrti. To je toliko snažan mehanizam nagrade da miš ne želi raditi ništa drugo u životu osim toga”, objašnjava neuroznanstvenik Goran Sedmak za ”Provjereno”.
Za djecu ne postoji uzbudljivije i primamljivije mjesto od onoga na ekranu mobitela. To nije mit i nije tek paušalna ocjena. To je znanstvena činjenica, kaže Sedmak: ”Mozak je prirodno privučen takvim stvarima koje se brzo događaju, brzo mijenjaju i može u kratkom vremenu skupiti veliki broj informacija.”
Tim doktora Ranka Rajovića pomoću aplikacije pratio je mobitele više od 800 djece. ”Roditelji ne znaju da djeca ustaju tijekom noći kad roditelji spavaju i budu na mobitelu dva sata. Ujutro teško ustaju za školu, a roditelji ne znaju šta se dogodilo. Moramo shvatiti da je ovo kao droga i biti oprezni”, objašnjava dr. Rajović za ”Provjereno”.
Čovječanstvo kognitivno propada
Samo na današnji dan prosječni je školarac primio i obradio više informacija nego što je prosječan čovjek koji je živio u 15. stoljeću primio i obradio tijekom cijelog svog života. Prije devet godina na Sveučilištu Harvard, kaže Rajović, provedeno je veliko istraživanje čiji su rezultati, malo je reći, zabrinjavajući. Utvrđeno je da su duboki dijelovi mozga kod ispitivanih tinejdžera atrofični. ”Duboki dijelovi mozga su smanjeni. Ti dijelovi se zovu bazalne ganglije, nešto kao antene koje moraju primiti sve informacije da ih obrade i proslijede dalje. I ako su antene smanjene, nema toliko prijema informacija, nema toliko obrade. To je doživotno smanjenje kognitivnih sposobnosti”, pojašnjava Rajović.
Godinama se ovaj liječnik, član Mense i Vijeća za darovitu djecu bavi razvojem i načinom na koji djeca uče. Tvorac je NTC sustava učenja koji se primjenjuje i u nekim hrvatskim školama. Prosječnog učenika posljednjih godina može se, kaže, opisati ovako: ”Ne može sjediti, ne može pisati, ne može čitati, ne može računati, nema koncentraciju. Odjednom dobijemo dijete koje ne može učiti”. Svaka je nova generacija nešto slabija od one prethodne, a to se, tvrdi, nikada prije nije događalo. ”Danas djeca u odnosu na djecu prije 40 godina razlikuju 50 posto manje nijansi boje”, tvrdi Rajović.
Mogli bismo reći da na određeni način cijelo čovječanstvo kognitivno propada jer se pretjerano oslanjamo na mobitele i tehnologiju. Učeći s ekrana, a ne s papira, učimo površnije, a informacije se kraće zadržavaju u našoj memoriji. Baš kao i ono što natipkamo u odnosu na ono što ispišemo rukom. Unatoč tome, digitalizacija je kod nas temelj reforme školstva. Zemlje koje su više ulagale u digitalizaciju imale su, suprotno od očekivanog, lošije rezultate PISA testova. Laički rečeno, njihovi su učenici bili lošiji. Tako je Australija koja je prije 10 godina uložila milijarde u digitalizaciju od nje jednostavno odustala jer su rezultati bili poražavajući.