Mnogi roditelji su danas u potpunoj konfuziji o tome kako na pravilan način odgajati svoju djecu. Zbunjenost je utoliko veća ukoliko su i oni sami konfrontirani rascjepom između takozvanog tradicionalnog načina odgoja i nekog novog trenda koji se naziva liberalnim načinom i koji nam uglavnom dolazi sa Zapada. Postoje još i drugi oblici, kao što je, na primjer, religijski, ali mi ćemo se pozabaviti sa ova dva prethodno navedena.
Za naše prostore se nekako više vezuje strožiji odgoj djece, odnosno naglašava se velika potreba za poštivanjem autoriteta, za posluhom, njeguje se kultura u kojoj se dječije preispitivanje stavova odraslih ne cijeni, nego je poželjno da se strogo prate pravila i propisi. Ovo su odlike dominacije muškog aspekta (autoriteta) u jednoj kulturi, naciji, na nekom prostoru. Osoba odgojena na ovaj način uvijek traži jasno vodstvo, pravilo, zakon kako bi znala šta joj je činiti. Ovako odgojena djeca dobro služe institucijama i autoritetima, primjerni su građani, vrijedni radnici; međutim, s druge strane su poslušnici i jako nesigurne osobe kada treba da se zauzmu sami za sebe i svoje stavove.
Suprotan ovom načinu odgoja jeste liberalni, potpuno opušten način. Ovdje se kod djece naglašava vrijednovanje njihovog preispitivanja svega što im je ponuđeno kao autoritet, pravilo, zakon, propis. Ovakvu djecu se uči da sve preispitaju, da vrše vlastite analize i procjene onoga što im biva predočeno; da je poštivanje autoriteta ispravno do onog momenta dok to njima ne škodi na bilo koji način. Kada pomislimo na ovakav način odgoja, obično to vežemo za ona društva koja imaju dužu tradiciju demokratije i koja su liberalnija od ovih prethodnih. Na neki način možemo reći da ovakav odgoj više priliči jednom ženskom pristupu, nježnijem i ne-autoritativnom.
Šta je onda najbolje za naše dijete – jedan ili drugi način, kako znati? Možemo li prepoznati vlastiti način odgoja u jednom od ova dva ili je naš način neki između njih?
Činjenica jeste da mi svoju djecu odgajamo isključivo iz svoje vlastite perspktive. Mi smatramo da svoju djecu odgajamo drugačije od svojih roditelja, kako ne bismo napravili iste one greške za koje smatramo da su oni napravili. Međutim, mi u stvari, svoju djecu odgajamo kroz prizmu vlastitih neiscjeljenih emocija (a to su radili i naši roditelji). Pomislimo samo na sljedeće – ako svoju djecu odgajamo na prvi način, autoritativan, zašto to činimo? Želimo li mi da naša djeca budu tuđi poslušnici? Mislim da to niko ne želi. Ali zašto onda to radimo? Zagledajmo se duboko u sebe. Kada na ovaj način odgajamo djecu, mi u stvari još dublje zakopavamo vlastite neiscjeljene emocije, odnosno vlastite nelagode. Jer ako je dijete poslušno, onda ono NAMA neće praviti problem, MI se nećemo osjećati neugodno, posramljeno, nepoštovano, necijenjeno, nevoljeno…. Dakle, mi izbjegavamo suočavanje s vlastitim emocijama – slabostima, manama, konfliktima, ukoliko svoju djecu učimo poslušnosti autoritetu (nama). Sve ono što nam smeta kod naše djece dok odrastaju upravo su naši vlastiti odrazi. Onda mi, pokušavajući da to potisnemo kod sebe, potiskujemo kod djeteta njegovo izvorno ponašanje, njegov vlastiti izražaj sebe. Ovako učestvujemo u stvaranju bolesti kod vlastite djece. MI pomažemo našoj djeci da se razbole, gušeći u njihovom ponašanju ono što nismo iscijelili u nama samima! Ovo je činjenica.
S druge strane, mnogi od nas pribjegavaju tzv. liberalnom, modernom, opuštenom načinu odgoja. Ovim načinom se djetetu daje sloboda da u mnogim situacijma samo odluči o tome šta činiti i na koji način činiti. Ako znamo da dijete nema razvijenu ličnost, onda je jasno da će ono tražiti uzore u drugima kako bi odabralo vlastito ponašanje. Prvi uzori su mu njegovi roditelji. Međutim, ukoliko oni djetetu daju na volju da samo odlučuje, ono postaje zbunjeno, pa onda uzor po kojem će se ravnati traži negdje drugo. U skladu s ovim, ono svoje uzore nalazi nekada u školi, a nekada na ulici. Jer smo mi to dopustili. MI smo odgoj svoje djece, u ovom slučaju, prepustili drugima.
Smatramo da je naš liberalni izbor odgoja bio najbolji, ali smo, na taj način, nesvjesno, svoju moć u stvaranju ličnosti kod vlastite djece, poklonili drugima. Ovdje neki roditelji toliko daleko idu da za svoju djecu uklanjaju sve vanjske nelagode i prepreke – popravljaju sve što njihovoj djeci nije po volji, samo da bi se pokazali ‘liberalnima’. Kada kompletno društvo i njegove institucije preuzmu ovakav vid odgoja, što često prepoznajemo na Zapadu, tada se stvaraju djeca koja SVE preispituju, svemu se protive, uključujući i osnovne moralne i etičke vrijednosti, pa imamo jednu armiju ličnosti koje su neproduktivne, neposlušne, lijene, narcistične i egoistične. Nepotrebno je naglasiti kako se u ovakvim društvima povećava broj oboljelih od depresije i drugih pshosomatskih bolesti, broj ovisnika od raznih narkotika i sl. U ovom slučaju, roditelj je potpuno propustio odgovornost za odgoje svoje djece, a tu odgovornost predao je državi, društvu, školi, pa kada dijete postane problem njemu samome, onda mora da se suoči s posljedicama svoga izbora. U ovom vidu odgoja izostaju osnovne smjernice i jasno postavljene granice.
Dakle, kao zaključak možemo izreći samo jedno – odgajajte svoje dijete SVJESNO, a ne po bilo čijem receptu. Svjesno odgajanje djece podrazumijeva i vlastiti razvoj, učenje, prevaspitavanje samih sebe. To je onaj dio koji je najteži, jer nam je teško prihvatiti da bi djeca nama mogla ukazati na naše vlastite greške. Ako im ovo dozvoliamo, ako budemo otvoreni za zajedničko odgajanje, onda ćemo iscjeljivati i svoje vlastite neiscjeljene emocije i rasti ćemo zajedno s našom djecom. U ovom načinu odgoja trebaju učestvovati oba roditelja podjednako!
Piše: Belma Ridžal Cappelle
https://revolucijazene.wordpress.com
