Iznenađena sam činjenicom, od momenta kada sam posala majka, kako su žene, naročito novopečene mame, podložne vjerovati pričama o djeci prijateljica, kolegica poznanica… Kako lakovjerno prihvataju sve bajke o njihovim superherojima i čudima od djece. I to je ih čini da se osjećaju manje vrijednim.
Neki dan u parku sa Enom lično svjedočim tome. Stojim pored žene čija se djevojčica igra s mojom. Vršnjakinje su (saznajem kasnije iz priče) ali je plavokosa fizički može „pojesti“ Enu i djeluje kao da je godinu starija. Ova moja se klacka i broji, prvo na našem pa na engleskom. Mama plavokose me, sva začuđena, pita za Enine godine te joj odgovaram kako su joj dvije i po, ali je sitnija pa djeluje mlađe. Ne može vjerovati kako ova moja melje pa se počne žaliti i zabrinuto mi pričati kako je njenoj 2 i 9 mjeseci ali da još uvijek priča osim mrmljanja „mama“, „tata“, „cuko“. Objasnim joj kako nema razloga za brigu i da je svako dijete individualno pa joj objasnim zašto moja zna brojati.
„Nije pohvalno, znate“ kažem joj. „Mnogo vremena provodi gledajući youtube klipove na kojima djeca broje i ponavljaju boje“ – nastavljam u želji da joj objasnim kako nije nikakav genije nego je splet okolnosti takav.
„Neće da jede bez mobitela ili tableta i to je tako od 17og mjeseca. Ako biram između toga da ne jede ili da pojede obrok uz youtube, biram ovo drugo iako znam da je pogrešno. Znate, naše hranjenje traje po sat vremena, pa ako izračunate da jede 5 puta dnevno to je skoro 5 sati svaki dan. Dovoljno dugo da nauči sve boje i brojke“ – objašnjavam joj i zaključujem kako je treba biti sretna što nema takvih problema i da ne brine što je fond riječi njene curice takav kakav jeste. Progovorit će, pa će doći vrijeme kada će je ponekad i ušutkivati. Bitno je da jede!
Isti taj dan srećem mlađu djevojku sa bebom u kolicima. Neodoljivi dječak je u poluležećem položaju a iz nekoliko razmjenjenih rečenica s mamom saznajem da mu je šest mjeseci. Majka je zabrinuta jer njen dječak još uvijek ne sjedi stabilno. Prijateljicina curica, kaže, sjedi od navršenih pet. Ena je počela stabilno sjediti sa devet, kažem joj. Propuzala je sa 11 a prohodala sa 16. Jesam li dramila? Nisam. Nikad. Forsirala? Nikad.
Kažu mi je lijepa je. Nestvarno lijepa. Da…ima tu dugu kosu i krupne oči ali nije bila takva po rođenju. Mislili su da je dječak, skoro do navršene godine. I u bolnici kad su mi je prvi put donijeli rekli su „evo vašeg sina“. Hoće li ostati ovako lijepa kao danas? Pod znakom je upitnika. I ne zamaram se tako nebitnim stvarima.
To savjetujem i svakoj mami koja ovo čita. Ne opterećujte se pričama koje su napuhane i upakovane u šareni papir. Nije sve tako kako vam se čini i prezentuje. Kada će prohodati, početi pričati, kada će mu narasti zubi sve je to u drugom planu. Zdravlje. Ono je broj jedan.
Na to me svaki put podjsjeti bliska prijateljica čije dijete boluje od autizma. Dječak. Osam godina. I sva sretna mi neki dan govori kako je rekao riječ „sladoled“. Prvi put. Treba li me poslije toga brinuti što je ova moja još u peleni i što neće da proguta sažvakano meso?
Izvor: eninamama.com
Eninu mamu možete pratiit na:
Blog: eninamama.com
FB page: https://www.facebook.com/eninamama/
Instagram: enina.mama
