Kada sam počela pisati blog prije tačno godinu dana, htjela sam ispričati svoju priču od dana kada sam postala nečija mama. Priču o svemu što sam bila i više nisam. Priču o rađanju i podizanju malih ljudi. O gubljenju i vraćanju sopstvenog identiteta, o samopouzdanju žene. O strahovima i nesigurnostima koje ova vrsta životne odgovornosti nosi. O ludilu i frustracijama jedne mame, jednog običnog dana s četvero djece (ako takav i postoji). Priču o svemu onome što me danas čini sretnom ženom.
Često lijepe stvari nekako dijelimo na sve strane, a one manje lijepe (koje žuljaju i bole) ostavljamo u sebi.
To se desilo i meni. Nisam toga bila svjesna i unutrašnjim monolozima počela sam izgovarati stvari koje nisam željela dijeliti s drugima. Mislila sam, kada ponovo uspostavim ravnotežu u svojim mislima i uspravim se, djelovat će kao da ništa nije bilo. I onda, nisam pisala. Tri mjeseca.
Emocije su se nakupljale i nemam više gdje da ih složim, počele su da izlaze van.
Nikada nisam imala dilemu biti mama ili ne. Nisam željela ni poziciju žrtve jer ja sam sama odabrala ovu ulogu. Odabrala sam i porodičnu sreću koju čvrsto držim u svojim rukama i više je ne puštam. Majčinstvo će mi, svim srcem se tome nadam, biti središnja zanimacija do kraja života.
Nemam problem sa tim kada mi ljudi kažu: „Ti si samo mama?“
Ali…
U životu uvijek postoji ali…
Kada si samo mama i kada se gotovo sve obveze svode na servisiranje potreba malih ljudi koji imaju intenzivne društvene živote u vrtićima, školama i izvanškolskim aktivnostima, istrenirate sebe da vam bilo šta mimo osnovnog ne treba. Često u ovoj trci s vremenom svoje stanje opisujemo u deminutivu i nemamo vremena za objašnjavanje zašto smo umorni, ponekad depresivni i anksiozni. Naša osjećanja moraju čekati neke bolje dane jer postoje bitniji ljudi od nas. Ljudi mali i ljudi veliki. Mi smo njima sve. Oni od nas takvih najumornijih i najtužnijih zavise.
S godinama i ne krivicom drugih, kao mnoge mame oko mene, shvatila sam da mi lakše pada kada idem linijom manjeg otpora, odustala sam od svojih želja do daljnjeg.
To je bio moj izbor i moji prioriteti, a i plašila sam se ako bih se pored male djece bavila previše svojim osjećanjima, njih bih zapostavila.
Negdje sam čitala da većina majki dnevno za sebe ima 17 minuta vremena. Ja se mogu pohvaliti da ne spadam u skupinu sa ovih 17 minuta. Ja imam vremena, ali ga ne znam iskoristiti za sebe, jer uvijek ima nešto korisnije što bih mogla uraditi. Za druge.
Vratila sam sebe
Prebirući po svojim mislima shvatila sam na prvo mjesto liste prioriteta trebam malo češće staviti sebe.
Odlučila sam nastaviti školovanje i upisala sam magisterij (o kojem ću vam u narednim tekstovima reći više), da vratim onaj stari dobri osjećaj sebe, da si priuštim i intelektualni rast i razvoj, da sebi dokažem da mogu više i drukčije. Da budem ja!
Kada sam krenula na predavanja duša mi je prodisala. Podigla je grudni koš i pustila vazduh da ispuni najsitnije ćelije organizma, čak i one koje su pod pritiskom možda prestale disati.
Konačno sam osjetila onaj dio sebe, slobodne i neovisne, koji zgrčen čuči odavno.
Ja sam i dalje ona ista mama sa početka priče, samo sam uspjela uklopiti dvije uloge kako bi kraj priče bio sa sretnim završetkom. I za mene i za one kojima sam mama.
Dobar je osjećaj kada se prisjetiš da si samoj sebi važna. Ne moramo se odreći sebe. Nemojte biti jedna od onih mama koje misle što je veća žrtva, što su veći podočnjaci, to si bolja mama. Sretna mama je najbolja mama! Osim majčinske uloge, svako jutro otvorite oči i prepoznajte trenutke koji su rezervisani samo za vas. Nađite neki hobi koji volite i koji će vam pomoći da se opustite, ispraznite glavu i napunite baterije. Za početak savladajte tehniku buljenja u plafon koliko vam vrijeme dozvoljava, vjerujte mi funkcioniše.
I na kraju, šta nam vrijedi ako postojimo za druge, a ne za sebe!?
Preuzeto sa bloga Motherhudolin.