Niko ne voli da se na njega viče. Zašto bi onda roditelji dizali glas na svoje dijete? Da li se tako rješavamo stresa, pokazujemo superiornost, ili je u pitanju nešto treće?
Vikanje na djecu može uzrokovati dugoročna oštećenja i probleme, pogotovo ako je vikanje karakteristična crta ili navika roditelja koja se nastavlja tokom godina. Postoje tri jako dobra razloga zašto roditelji ne bi smjeli vikati na djecu:
Vikanje stavlja dijete u odbrambenu poziciju.
Djeca se u takvoj situaciji osjećaju bespomoćno. Kako bi se zaštitili (što je prva i prirodna reakcija) djeca mogu početi lagati i takvu naviku nositi i kada odrastu, što će utjecati na njihov budući život, odnose sa porodicom, prijateljima i saradnicima. Da bi izbjegli ljutnju i vikanje roditelje, djeca će pribjeći laganju kako bi prikrili nešto što bi moglo naljutiti roditelje. Dijete koje je tako steklo naviku laganja, lagat će i učiteljima, prijateljima, a što je najgore – lagat će i sebi.
Vikanje zbunjuje dijete.
U takvoj situaciji djeca se zbunjeno pitaju šta su učinili da izazovu takvu roditeljsku reakciju. Budući da se djeca tada osjećaju odgovornim za ljutnju roditelja koji predstavlja autoritet, mogu se početi osjećati gnjevno i ozlojađeno, a može se pojaviti i osjećaj uloge žrtve. Dijete zbunjeno na taj način, može postati trajno povučeno.
Vikanje ispunjava djecu strahom baš kao i bilo koji drugi vid ekstremnog kažnjavanja (uključujući i zlostavljanje). Dijete ne samo da osjeća strah, već osjeća da je previše kontrolirano i da samo nema kontrolu nad svojim životom. Često, takva djeca u odrasloj dobi izbjegavaju kontrolu svake vrste (ili ono što oni smatraju kontrolom), čime zapravo počinju kontrolirati sami sebe.
Djeca rijetko razumiju ponašanje roditelja. Nemaju pojma šta prolazi kroz glavu roditelja, niti mogu razumjeti šta znači brinuti se o porodici. Oni su jednostavno nevina djeca koja očekuju i zaslužuju pravilan ljudski tretman koji će im pomoći da postanu produktivni članovi zajednice i sopstvene buduće porodice.
Izvor: roditeljstvo.com