Odriču li se savremeni roditelji svog autoriteta, pa mališani njih “vaspitavaju”? Problem nastaje kada mama i tata sve vrijeme povlađuju svojoj djeci.
Do prije nekoliko decenija pitanje o tome ko određuje pravila u porodici bilo je sasvim neumesno, jer je roditeljski autoritet bio neprikosnoven. Teško je zamisliti da nam danas dijete ljubi ruku u znak poštovanja, da nam persira i stoji mirno i gleda u pod kad mu se starija osoba obraća, pišu “Novosti”. Savremeni roditelji žele otvoren, topao i blizak odnos sa svojom djecom, ali psiholog Nevena Lovrinčević u svojoj novoj knjizi “Ko je gazda u vašoj kući” piše šta se dešava kada podjela moći u porodici prevagne na stranu djeteta.
Ona smatra da problem nastaje kada roditelji imaju potrebu da sve vrijeme usrećuju svoju djecu i kada se situacija okrene na način da više nije dijete ono koje traži odobravanje roditelja, već mama i tata traže odobravanje djeteta. Tada roditelji nemaju autoritet, odrekli su ga se.
“Situacije u kojima se neki roditelji i djeca nalaze, a gdje mališani imaju veću moć odlučivanja u porodici nego što je to primjereno njihovom uzrastu, najčešće nemaju nikakve veze sa dječjim pravima”, objašnjava Lovrinčevićeva za “Novosti“. “Sa djetetom se možemo dogovoriti koju će vrstu kućnih poslova da obavlja, ali nije u redu da mu se prepusti odluka da li će i šta da radi u kući ili ne. Naravno da bi dijete u takvoj situaciji najradije izabralo da ništa ne radi, ali protivljenje i otpor nisu razlog da roditelj od svojih zahtjeva odustane.”
“Proširene porodice u kojima živi više generacija mogu biti izazov za dobro funkcionisanje zato što su roditelji istovremeno i u poziciji djeteta, pa bake i dede mogu preuzeti dio odgovornosti koji im ne pripada”, objašnjava Lovrinčevićeva. “Isto tako, ‘djeca’ od tridesetak godina koja treba da se usmjere na vaspitavanje svojih potomaka nisu to ponekad u stanju jer su materijalno zavisna od roditelja.”
U strahu da ne pogriješe ili da ne budu prestrogi, roditelji ponekad postaju previše popustljivi. A i društvo im nameće model da se sve rješava kroz razgovor, strpljenje i bez pritisaka i batina, kako bi se uvažila dječja prava. Mame se nerijetko javljaju psiholozima i žale se da su uplašene od postupaka svoje djece, izbegavaju da idu u goste i strepe od neprijatnih situacija na javnim mjestima.
“Ako roditelj u pokušaju da izbjegne autoritaran, čvrst i distanciran pristup, ode u popustljiv, povlačeći i nesiguran, naći će se u drugoj vrsti problema”, smatra Lovrinčevićeva. “Ono što je za dobar razvoj djeteta potrebno jeste odnos sa roditeljem u kome će biti bliskosti, topline i prihvatanja, ali i čvrsto i dosljedno postavljanih granica. Situacija kada dijete vrišti i baca se nije prijatna za roditelja koji se može osjećati bespomoćno i neefikasno. Ipak, nema razloga da se roditelji takvih situacija ‘plaše’. Ukoliko se roditelj povuče i popusti pred dječjim zahtjevima, on potkrepljuje tu vrstu ponašanja i može računati na to da će se ono ponavljati. Najbolje je sačuvati živce, ostati smiren i sabran, ili bar to odglumiti, i ne popustiti pred dječjim zahtevima.”
Iako postoje predrasude da je lakše disciplinovati djevojčice nego dječake, psiholog smatra da ne postoji bitna razlika. I kod jednih i kod drugih je poželjno da roditelj ima pravu mjeru autoriteta.
Od svih škola najteže je završiti onu roditeljsku. Mame i tate ne dobijaju diplome, ali im se dugogodišnji uloženi trud i (ne)strpljenje vraćaju kao bumerang – kada dijete poraste. Pa, kada njihov mezimac počne da bježi sa časova, pije alkohol ili se drogira, psuje, postane nasilan, roditelji se obično vajkaju što ga nisu tukli kada je bio mali. Pravo pitanje je: da li bi batine pomogle? Psiholozi smatraju da prut i kaiš nisu vaspitne metode, već preporučuju da sa djecom treba razgovarati i tako im postaviti jasne granice ponašanja.
“Nema razloga da se batine koriste”, smatra Nevena Lovrinčević. “Postoje veoma efikasne tehnike disciplinovanja kojima roditelji postižu željeni efekat bez upotrebe batina. Njima se djeca uče da se problemi tako rješavaju i da je udaranje slabijeg u redu. Ni jedna ni druga poruka nisu dobre. Kako ćemo naučiti dijete nenasilnom ophođenju sa drugima ako ga sami tučemo? Učenje oponašanjem je svakako jedan od najmoćnijih načina učenja.”
Stručnjaci upozoravaju da mame i tate moraju da shvate da su baš oni prvi uzor svom nasledniku.
“Prošla su vremena kada smo djecu jednostavno odgajali”, kaže za “Novosti” psihoanalitičar Zoran Milivojević, autor knjige “Mala škola za velike roditelje”. “Danas roditelj mora da razvija svoj stil, izbjegava tipične greške, razvija se zajedno sa djetetom. Daleko je teže nego prije pedeset-šezdeset godina, kada je društvo bilo stabilnije i usporenije, a važila je izreka da dijete ne vaspitavaju mama i tata, već cijelo selo. Roditelj priprema dijete za život u budućem ljudskom društvu, ali današnji roditelji su prvi put u istoriji u situaciji da zbog obima i brzine promjena ne znaju kako će to društvo izgledati.”
Milivojević podjseća da je dobar vaspitni stil pun ljubavi, ima mnogo objašnjenja i podučavanja, u njemu su pohvale i pokloni, ali su i jasne zabrane i kritike, pa i kazne. Najbolje je, kaže, kada je roditelj čvrst u stavu, a blag u načinu, bilo da je u pitanju nagrada ili kazna.
Izvor: www.mojpedijatar.co.rs
