Da imam mogućnost putovanja kroz vrijeme, vratila bih se na trenutak kod ujne u Sarajevo, u onu ulicu iznad Grbavice iz koje se taj grad vidi kao na dlanu. Trčala bih tu ponovo i pala cijelom dužinom oderavši koljena i čelo do krvi, da imam ponovo kraste za čopkanje. Mirisala bih ujnine ruže i čekala da napravi sok od njih, dok čekam mamu.
Da imam taj vremeplov vratila bih se u Slano na trenutak, u ljetovanje i kampovanje na kojem smo Dejo i ja imali iste frotirne ogrtače, samo je moj bio crveni a njegov tamno plavi. I popela bih se opet na onu istu stijenu i napravila ogrebotinu na nozi, onu istu koju i danas tražim iako se više ne vidi ali tačno znam gdje je bila.
Da se mogu vratiti kroz vrijeme otišla bih ponovo kod babe, da mi priča kako je bilo kad je ona bila djevojka i da me ponovo nauči da pletem. Nisam neki učenik, ali je puno i do učitelja, a onako jake živce i sposobnost da mi objasni gdje koja petlja ide nema više niko.
Da mogu nazad na koji sat, spustila bih se do kolonije, da mi baka namaže krišku margarina i pospe je šećerom, onim što se raspe kad zagrizem i puhnem u njega od nestrpljenja. I da mi iz skrovišta u špajzu izvuče jaffa keks, da ga jedem polako i po pravilu kako se taj keks i jede dok gledam kako dido ruča u podne. A onda bih bosa istrčala u dvorište i gacala po travi čekajući da po mene dođu mama i tata s posla.
Da mi date vremeplov u ruke zaustavila bih se ispred one male muzičke škole, sjela na njene stepenice i čuvala tek oprane kuhinjske stolice dok se suše napolju, dok mama i tata završavaju sa krečenjem mini stana iznad šahovskog kluba. Puno sam zadataka odradila od tada, ali nikad veću odgovornost ne osjetih kao u tom momentu, jer nije mala stvar kad neko petogodišnjakinji povjeri na čuvanje 4 stolice.
Da mogu odabrati jedno putovanje izabrala bih odlazak na kampovanje – nas četvoro u fići, sa komplet šatorom i opremom. Tata čarobnjak koji je znao spakovati u tog malenog fiću stvari koliko ja ne bih uspjela danas ugurati ni u kamion i uz sve to i nas četvoro. Odabrala bih onaj Primošten u kojem je tetak za mojom napuhanom loptom plivao skoro do Šibenika i nije je uspio stići. Pa sam godinama poslije na moru zagledala hoću li tu nestašnu loptu ugledati u nekoj luci.
Da mi je taj vremeplov pa da se ponovo sa tatom zavučem u šator napravljen od deke* u krevetima na sprat u kojem smo provodili dane čekajući da mama donese brata iz porodilišta. Da u njega ulazimo sa baterijom jer je unutra potpuni mrak i da deku* malo odškrinemo kad poželimo disati. I da me tata opet nagovori da zovem onu tetu na 988 da je pitam kako se pravi sos za pire krompir, jer šta znaju dijete od nepunih 7 godina i muškarac sami, a nemaju koga da pitaju 😀
Zato, ako saznate da je neko napravio vremeplov, javite mi. Makar bio i kineski 😉
*deka = ćebe (da ne bude zabune da smo nekog dedicu maltretirali 😀
Autor: Hana Kazazović
