Prepoznati djetetove osjećaje ponekad nije lako, jer se ne vide toliko na van, ali kroz prepoznavanje ovih znakova, roditelj može potaknuti njihovo izražavanje i stvoriti neosuđujuće, sigurno okruženje za razgovor.
Djeca koja emocije zadržavaju u sebi mogu imati promjene u navikama spavanja, apetitu i ponašanju zbog anksioznosti uzrokovane promjenom.
Ljeto je pri kraju i za desetak dana počinje nova školska godina.
Pripreme za školu traju cijelu prethodnu školsku godinu, a predškolarci se polako uvode u novi svijet. Prva odvajanja od roditelja, svi ih ispituju o školi, promjene, novo društvo, sve to neminovno povećava uzbuđenje oko polaska u školu, a kod neke djece izaziva čak i anksioznost te strah. Iako ne znaju što ih čeka, mogu naslutiti da se radi o nečem velikom i važnom.
Djeca svoje uzbuđenje, anksioznost i eventualni strah različito pokazuju. Verbalnija djeca će puno ispitivati i željeti pričati o školi, no ona koja svoje misli i osjećaje proživljavaju u sebi mogu imati promjene u apetitu, spavanju, češća buđenja po noći uz intenzivnije snove i regresivna ponašanja, češću cendravost, nervozu, agresivnost… Zapravo, sva ponašanja koja su već prebrodili i znaju ih kontrolirati sad ipak “cure” pomalo van.
Prije svega, s djetetom treba razgovarati, razgovarati i još malo razgovarati. Bez obzira na to želi li dijete samostalno pričati o školi, roditelj može podijeliti svoja pozitivna iskustva, ispričati neke dogodovštine ili smiješne situacije.
S druge strane, roditelj treba pripaziti da, iako dobronamjerno, ne ohrabruje dijete na način da mu govori ‘ma ti ćeš biti super u svemu’, ‘rasturit ćeš’, ‘sigurno ćeš prolaziti s 5, jer time daje isključivu važnost ocjenama i uspjehu te stavlja pritisak na dijete.
Djetetu treba prenijeti poruku da su važni odgovorno ponašanje, trud, zalaganje, vježba, ali i zabava, prijateljstvo, druženje, izazov, te da ocjene nisu ogledalo djeteta – pojašnjava Hana Hrpka, prof. psihologije i predsjednica udruge Hrabri telefon
Prepoznati djetetove osjećaje ponekad nije lako, jer se ne vide toliko na van, ali kroz prepoznavanje ovih znakova, roditelj može potaknuti njihovo izražavanje i stvoriti neosuđujuće, sigurno okruženje za razgovor.
I formalne pripreme za školu su jako bitne i dijete treba biti uključeno u njih.
Pripremanje prostora za učenje, kupovina torbe i školskog pribora, sve to djetetu daje osjećaj kontrole i barem će malo materijalizirati ono što će doći, a to je polazak u školu. Ipak, neka djeca prve školske dane prilično stresno doživljavaju, pojašnjava Hrpka.
– Osim što plaču i odbijaju ići u školu, mogu imati glavobolje, trbobolje, mučnine i druge psihosomatske tegobe.
Važno je da roditelji takvo ponašanje ne shvate kao izvlačenje od učenja i obveza, posebno ako dulje traje, nego kao znak za pomoć. To su sve pokazatelji da je dijete pod velikim stresom i važno je otkriti razlog.
Mogući uzroci su i nasilje vršnjaka, osjećaj neuspjeha ili perfekcionizam – kaže Hrpka.
Ponekad se, nastavlja, dijete ne želi povjeriti roditelju pa bi bilo dobro potražiti pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, bilo u školi, bilo negdje drugdje.
Neki od načina da roditelj pomogne djetetu je da provodi što više vremena s njim dok nije u školi, da ga uvijek pohvali kad vidi da se trudi svladati strah, da mu pomogne savjetima ako je sramežljivo i ne uspijeva se sprijateljiti te da mu osigura uravnoteženu prehranu i dovoljno sna.
Američki liječnici: Pedijatri, prepišite djeci više vremena za slobodnu igru!
Američki top liječnici kažu kako bi pedijatri trebali djeci češće prepisivati – igranje.
U najnovijem objavljenom istraživanju iznose jasne dokaze da je igra ključ razvoja, a uspoređujući današnje 11-godišnjake s onima iz ‘80-ih, imaju 12 slobodnih sati tjedno manje. Također, čak 30 posto djece odmore provodi na zatvorenom.
Izvor: www.novi.ba
