Malo se koja izreka zagovarala kod starijih kao što je: ” Plač jača bebina pluća“. Reagovati na bebin plač navodno predstavlja čin kojim ćete bebu razmaziti i može dovesti do toga da dijete postane slabašno i bez kratkog daha.
Generacije roditelja su, na žalost, ovu rečenicu uzimale zaozbiljno i u tom svom pogrešnom vjerovanju su mislili da čine nešto dobro za bebu te prenosili dalje ovo svoje tumačenje. A o čemu se zapravo radi? Da li plač zaista jača bebina pluća?
Niti u jednoj studiji nije dokazano, da redovan plač/ dernjava pozitivno utiče na razvoj pluća. Fizički gledano, plač ne donosi nikakve prednosti.
Ako uzmemo u dalje razmatranje, mogli bi se zapitati, zašto doktori uopšteno ne preporučuju pacijentima sa slabim plućima da puno vrište. Zapravo, savjetuje se mirovanje ili sporiji treninzi.
Medicinski gledano, dakle nema nikakvog smisla, pustiti bebu da plače. Zapravo to može predstavljati i rizik. Naime, kod dosta novorođenih beba stomačni zid se nije u potpunosti zatvorio. U visini pupka, gdje će se kasnije otvor zavoriti, rastom mišića nalazi se tzv. hernia koja dok god se ne zatvori, postoji opasnost, da uslijed pojačanog pritiska u unutrašnjosti stomaka (zbog jakog kašlja ili plača) nastane pupčana kila.
Pupčana kila sama po sebi je rijetka i obično je povezana sa većim komplikacijama i tretira se u iznimnim slučajevim, ali ipak ju ne treba isprovocirati.
Čak i psiha bebe pati uslijed plača. Beba plače, jer ima potrebu da je uzmete u naručje, traži blizinu, osjeća se usamljenom ili je jednostavno gladna. Ukoliko roditelji ignoriraju ove potrebe, beba će plakati glasnije i upornije, jer želi roditeljima nešto reći.
Ako dijete ne zaspe od iscrpljenosti, roditelji će obično i reagovati na kraju. Na taj način beba uči da svoje potreba zadovolji plačom. U tom slučaju važi ona druga stara izreka: „Plačljivac se ne rađa, on postaje!“
Dakle, ne puštati bebu da stalno plače, ne znači uopšte, da ćete usporiti razvoj njenih pluća. Reagovati na bebu, pokazuje da ste spremni prepoznati njene potrebe. Na taj način roditelji uče djecu da ne moraju plakati kako bi ih uzeli zaozbiljno.
Hormoni stresa koji se aktiviraju plačom će izostati i beba će biti zadovoljnija. Zadovoljna djeca s druge strane ne plaču i ne deru se. Na taj način, roditelji sami jednim dijelom odlučuju da li će njihovo dijete, fizički zdravo, biti mali plačljivac ili ne.