Postalo je moderno iznalaziti eufemizme za djetetova neprihvatljiva ponašanja, pa tako kad roditeljima u društvu postane neugodno zbog njegova ponašanja počnu se opravdavati da je dijete „hiperaktivno, živo ili je takav temperament“. Time roditelj umanjuje svoju odgovornost za nedovoljno usmjeravanje djeteta i neadekvatno postavljanje granica kroz odgoj, ističe u svojim obraćanjima pacijentima prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, direktorica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
Usvajanje roditeljskih vrijednosti
U svojoj praksi sam sretala roditelje koji su za dvogodišnje ili trogodišnje dijete znali reći: „Ja mu ne mogu ništa, ne prestaje plakati dok ne dobije što želi.“ Takva djeca su već naučila da su ona ta koja odlučuju, imaju kontrolu i da su moćnija od roditelja, što ih ne čini niti sretnim niti zadovoljnima. A roditelji su zapravo digli ruke i svoju djecu ne odgajaju. Nažalost, na tu će djecu onda veći odgojni utjecaj imati mediji, vršnjaci, susjedstvo… Djeca usvajaju njihove a ne roditeljske vrijednosti. Što od njih možemo očekivati kad budu imala 13, 14 ili 15 godina?
Djeca imaju pravo na odgoj bez nasilja, ali i na vodstvo i usmjeravanje. To znači da roditelji trebaju djeci usaditi svoje obiteljske vrijednosti, postaviti se između djeteta i neadekvatnih vrijednosti koje mu se danas nameću sa svih strana i biti u stanju preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti jasne, konkretne i dobro definirane granice, te čvrsto reći ne kad smatraju da je to potrebno.
Dobro postavljene granice trebaju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta, a treba ih postaviti prije nego što problem uopće nastane ili se zakomplicira odnos s djetetom. Granice su najdjelotvornije kada se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja. Međutim, često roditelji popuste djetetovom pritisku pa ne budu dosljedni. To je pozivnica djetetu da nastavi s neprihvatljivim ponašanjem i pokazatelj da roditelj ne misli ono što govori i ne govori ono što misli te da je u redu da ne poštuje granice koje je roditelj postavio.
U čemu se granice razlikuju od naredbi i kazni
Naredbe se temelje na kazni i negativnim posljedicama, dok postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od roditelja niti na strahu od ljutnje i kazne, već dozvoljavaju da dijete doživi pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju bezuvjetne roditeljske ljubavi. Takve granice dozvoljavaju djeci da ona budu odgovorna za svoje ponašanje.
Nije dobro reći djetetu „Nećeš gledati seriju jer moraš napisati zadaću!“ nego umjesto toga: „Čim napišeš zadaću, možeš pogledati seriju.“ Iako je rečeno isto, poruka je sasvim drugačija.
Nije dobro djetetu prijetiti i ucjenjivati ga, već ga treba pohvaliti i davati mu privilegije za prihvatljiva ponašanja i objasniti što je neprihvatljivo u djetetovom ponašanju prije nego što mu se ukine neka privilegija zbog takvog ponašanja. Ukidanje privilegija nikada ne smije značiti ukidanje ljubavi roditelja niti ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba.
Na taj način dijete uči da ne može dobiti sve ovdje i sada, da će mu se ispunjavati potrebe a ne želje, uči da bude suosjećajno i da poštuje sebe i druge te će tako biti u puno manjem riziku od identifikacije s nasilnim vršnjacima i nasilnih ponašanja. Dijete koje je naučilo poštivati granice, lakše će ih i samo postavljati. Posebno je to važno u tinejdžerskoj dobi, kad treba znati reći ne vršnjacima koji ih pozivaju na nasilje, krađe, drogu i alkohol.
Takav odgoj djeteta gradi se svakodnevno na neiscrpnoj ljubavi, stalnoj psihološkoj dostupnosti djetetu, strpljivosti, poštovanju, uvažavanju djeteta, ali i preuzimanju roditeljske odgovornosti za postavljanje i održavanje jasnih pravila i granica koje se ne prelaze.
(Izvor: Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, http://www.poliklinika-djeca.hr/o-poliklinici/)