Razmišljala sam o tome koje predmete bih uvela u škole kao obavezne, s ciljem da djeca iz njih izađu spremnija za život. Pa evo redom.
1. Novac – kako upravljati njim
Jedna od stvari koje nisam naučila u školi, a u životu mi itekako trebaju jeste odnos prema novcu. Realno, krajnji cilj školovanja u suštini jeste osposobljavanje da novac i zaradimo. Ali kako njim upravljati, šta su krediti i kako se određuje njihova cijena, te kako rasporediti ono što imamo na ono što nam treba? E to nam nije niko objasnio.
Manje – više smo svi te lekcije savladavali metodom pokušaja i greške. Nekad nešto upali, nekad se zezneš (češće) i uglavnom nekom treba manje a nekom par decenija da se snađe i nauči onu osnovu – kako imati dovoljno da preživiš od plate do plate a da ti ništa ne fali.
2. Samopouzdanje i saznanje da se možemo mijenjati dok smo živi
Druga stvar koju nisam naučila u školi jeste da nisam formirana i gotova osoba izlaskom iz nje. Pisala sam već o tome, silnu promjenu i olakšanje sam doživjela kad sam nekad u 26-oj ili 27-oj godini skontala da mogu promijeniti svoje navike i uvjerenja, te da mogu raditi na sebi i napredovati kad god hoću i kako god hoću, samo ako se potrudim.
Rekao bi neko da je do mene i da se to podrazumijeva, ali ja stalno kroz život srećem ljude koji su otprilike kao ja prije te moje “spoznaje”. Misle da je za njih gotovo i da su iskovani, kao spomenici u kamenu koje kad završiš ne diraš više jer možeš samo pokvariti njihovu ljepotu.
Sve što čovjek proživljava utiče na njega. Sve nas oblikuje i ostavlja tragove. Upravo zato je važno naučiti da nikad ne gubimo sposobnost da se razvijamo i rastemo.
Zato bih ja u školu uvela i predmet o samopouzdanju i o tome kako zaista, kao u onoj priči – čovjek uči dok je živ. U tom predmetu bi djeca učila i o uvjerenjima, o tome kako se mijenjaju i koliko su ključna za naš odnos prema svemu.
Jer nije isto ako ti je glavna vrijednost u životu sloboda i nezavisnost, i ako ti je ključno da imaš sigurnost. Žrtvovaćeš mnoge sigurne poslove i prilike u životu zbog slobode, a zarad sigurnosti ćeš pristati možda i da uđeš u stranku ili radiš u firmi u kojoj ćeš imati 6 šefova iznad sebe i sve ih slušati bespogovorno. I ako ne znaš šta te vodi i zbog čega donosiš takve odluke, možeš biti zbunjen.
Zato bih ja nekako ljudima omogućila da ovakve stvari nauče na vrijeme. Lakše ćeš koračati kroz život ako znaš gdje ideš, a posebno ako znaš zašto ideš tamo.
3. Ekologija i odnos prema planeti
Duboko vjerujem kako smo planetu Zemlju doveli do ivice izdržljivosti svojim naopakim i bahatim odnosom prema prirodi. Uništavamo sve oko sebe, siječemo šume, prekrajamo riječna korita, zagađujemo zrak i sve to radimo da bismo povećali profit. Ne razmišljamo o uništavanju i o tome koliko će nam priroda to dopuštati. Mislim da je i ova pandemija samo još jedna opomena koju nam je poslala.
Za početak bih djecu u školi učila o odlaganju smeća, s ciljem da nam rijeke ne budu zatrpane plastičnim kesama i bocama. I učila bih ih o odnosu prema životinjama, o tome zašto ih ne treba maltretirati i iživljavati se nad njima, kao što se redovno dešava oko nas. Možda bi djeca koja saslušaju sve te lekcije i argumente znala napraviti bolji svijet od ovog kakav je sad. Nadam se da bi.
4. Komunikacija – od nje sve polazi
I četvrta stvar kojoj bih posvetila puno vremena u školi jeste komunikacija. Svaki dan vidim primjere ljudi koji ne znaju komunicirati, ni uživo niti na društvenim mrežama. A komunikacija je najčešće prvi korak. Ako želiš shvatiti nekoga, moraš znati komunicirati s njim. Ako želiš riješiti problem – komunikacija je prva stvar od koje polaziš.
Djeluje jednostavno i banalno i reći ćete “Šta ja sad tu imam učiti komunicirati, kao da je to teško? Znam pričati i to je to!”
A nije. Važnije je znati slušati. I važno je shvatiti da komunikacija ne znači da se svi trebaju slagati s onim što govorimo. Može se vrlo lijepo i kulturno pričati i s ljudima s kojima se ne slažemo u svemu i s kojima nemamo iste stavove. Pa ćemo komunicirajući shvatiti gdje su nam razlike i naći ćemo način da možda, čak i uprkos njima – funkcionišemo.
Ako slušamo i stvarno i zaista čujemo druge, shvatićemo da možda govorimo iste stvari, samo se ne izražavamo dobro i zbog toga i ne razumijemo. Fokusirani na jednu stvar i u silnoj želji da budemo u pravu ne primijetimo zajedničke stavove od kojih možemo početi.
Sve to nije moguće kad “komuniciramo” bez slušanja drugih. Sve je puno teže kad u komunikaciju uđemo s predrasudama i unaprijed izgrađenim stavovima, pa izrečenim riječima dajemo značenje nevezano za ono što je rečeno. U takvim situacijama nije ni važno šta se kaže jer “mi već znamo šta taj neko misli”.
I sve je puno teže kad se radi o online komunikaciji u kojoj ne vidiš sagovornika. A možda ga i ne znaš. Pa si prinuđen da na ograničenom prostoru utipkaš ono što misliš, a nemaš priliku da to pojasniš. Oni koji to čitaju ne čuju tvoj glas, ne vide ti izraz lica i ono što će shvatiti najviše zavisi od toga šta već misle o tebi.
Vrlo je teško komunicirati danas. I vrlo je malo onih koji stvarno slušaju i čuju druge. Sveli smo komunikaciju na monolog i postalo je bitnije da kažemo šta mislimo od toga da čujemo druge.
Mogućnost bloka na društvenim mrežama nas dovodi do toga da većina i ne pokušava (a i nema priliku) čuti drugu stranu. Ako im se ne dopada nešto što čuju ili ako se s tim ne slažu blokiraju to mišljenje i vremenom će svi biti zatvoreni u svoje krugove istomišljenika. A davno su pametniji od mene rekli da je to vrlo opasna stvar koja nam daje pogrešnu sliku svijeta u kojem živimo.
Zato bih o komunikaciji učila djecu u školama. Jer i u životu dobijemo samo ono što iskomuniciramo. I sve što radimo možemo unaprijediti ili upropastiti komunikacijom.
Ako mislite da nije važna, sjetite se svih onih situacija kad ste imali osjećaj da vas nisu dobro shvatili ili ste ušli u rasprave s ljudima a stalno vam se činilo da ne razumiju ono što govorite.
Eto, moja četiri predmeta za budućnost. A šta biste vi uveli u škole da možete?
Izvor: cyberbosanka.me