fbpx

Sunećenje dječaka, zašto sam rekla NE

0

Na adresu naše redakcije stigao je jedan jako zanimljiv tekst mame koja je rekla NE sunećenju dječaka.

Tekst prenosimo u cjelosti, a vi nam pišite i vaša iskustva da li ste i vi za sunećenje ili ne i zašto da, zašto ne!

Da li treba obrezati muško dijete je pitanje koje većina roditelja islamske vjeroispovijesti u BiH nikada ne postavlja. Kao što nisam ni ja kada se rodio moj prvi sin. Jednostavno o tome se ne razmišlja i ne postavljaju se nikakva pitanja. Zna se da muško dijete treba biti obrezano što iz vjerskih što iz zdravstvenih razloga. Upravo tako velika većina roditelja razmišlja.

Kada se rodio moj prvi sin znala sam da će biti obrezan. Puno puta sam čula da je obrezivanje dobro za higijenu, zdravlje i da se sva muška djeca obrezuju. Na koncu, to nam je vjerska dužnost. Tako da je obrezivanje i za moga sina bilo nešto što se podrazumijevalo.

Sa osam mjeseci otišli samo da obavimo obrezivanje ili kako se to kod nas kaže – sunećenje. Naravno kao i svaka druga majka bila sam jako zabrinuta i osjećala sam veliku dozu anksioznosti. Ali ipak pokušavala sam sebe da utješim činjenicom da se većina dječaka obrezuje i da je to kratka operacija. Na preporuku doktora izabrali smo lokalnu anesteziju jer za opštu nije bilo potrebe. Nakon što je doktor dao anesteziju sačekali smo neko vrijeme. Kada je sunećenje počelo moj sin je odmah krenuo sa plačom i vriskom. Znojio se i pokušavao da pomjeri nogice koje su bile pričvršćene za stol sa kaiševima. Dok je trajalo obrezivanje imala sam dojam da on može osjetiti bol u potpunosti. Nakon što je sunećenje završeno malo se smirio. Po povratu kući je ponovo počeo sa plakanjem. Velika bol i stres takođe tokom skidanja zavoja. Nekoliko dana trajala je agonija jer ranica nije pravilno zacjeljivala. Sve u svemu jako bolno i traumatično skustvo za sve nas.

Dvije godine kasnije rodio se i naš drugi sin. Obrezivanje je ponovo postala tema u kući, međutim ovaj puta odlučila sam da se edukujem i uradim svoju roditeljsku zadaću. Jednostavno nisam mogla i željela da ponovo prolazim kroz stres i da i mlađeg sina izložim bolu kroz kakvu je prošao stariji sin.

Odlučila sam saznati što više o obrezivanju, pozitivnim i negativnim efektima i čujem mišljenja stručnjaka. Razgovarala sam sa našom pedijatricom i čitala  domaću i stranu literaturu te sam tako došla do nekoliko vrlo bitnih zaključaka.

Istina je da obrezivanje u određenim slučajevima može biti rješenje, međutim kada je riječ o djetetu koje nema nikakav medicinski problem, tada je obrezivanje potpuno nepotrebno. Zašto namjerno nanositi povredu dijetu koje je zdravo i koje nema medicinsku indikaciju za obrezivanje?

“Sunećenje je vjerska dužnost”. Ne, nije. Sama riječ “sunet” znači da je nešto preporučeno ali nije obavezno. Kada bi obrezivanje bilo “farz” tada bi bilo obavezno. Neobrezan dječak neće biti ništa manje musliman. Da bi dijete bilo musliman i pohađao mekteb uslov nije da bude obrezan. Obrezanost nema nikakve veze sa pobožnošću niti utiče na to da neko bude više ili manje musliman odnosno vjernik. Ja kao roditelj ću se potruditi da moja djeca budu fino odgojena, kulturna, i uvijek pomognu onome u nevolji. I kada malo porastu pohađat će mekteb. Da li su obrezani ili ne je nevažno.

“Sunećenje je dobro za higijenu”. Ova tvrdnja je najčešći izgovor za sunećenje. Međutim svako ko malo razmisli o tome shvatit će da se higijena održava vodom i sapunom odnosno redovnim kupanjem. Posebno u današnjem vremenu kada su higijenski uslovi odlični i kada ima dovoljno vode za tjelesnu higijenu. Kao što učimo dijete da redovno pere ruke tako ga možemo naučiti i da opere polni organ. Prilikom kupanja potrebno je povući kožicu prema nazad i isprati vodom. To traje nekoliko sekundi i nije teško. Dakle, mnogi tvrde da se obrezivanje radi zbog higijene, ali za moje shvatanje taj argument nema puno smisla. Najbolji način za postizanje visokog stepena higijene je redovno kupanje i upotreba vode i sapuna. Ako se dijete redovno kupa i ako ga roditelji nauče pravilnoj higijeni (kao što je i pranje ruku), to je sasvim dovoljno i nikakvo obrezivanje nije potrebno. Higijena se ne održava operacijama.

“Sunećenje je zdravo i sprečava infekcije”. Ova tvrdnja je jako prenapuhana. Šanse da neobrezano dijete oboli od infekcije su izrazito male i najčešće su rezultat nedovoljne higijne. Dijete koje se redovno kupa sigurno neće oboliti. Razmišljala sam i o onima u drugim zemljama u čijim kulturama obrezivanje ne postoji. S tim u vezi sam se zapitala kako njihova djeca mogu rasti i živjeti neobrezani? Ako mogu njihova djeca onda može i moj sin. Djeca u drugim državama koja su neobrezana nisu ništa manje zdrava i čistija od osunećene djece u našoj zemlji.

Pored toga što je etički problematično odstranjivati prirodan i zdrav dio tijela bez djetetovog odobrenja te mu nanositi povredu, obrezivanje takođe nanosi štetu polnom organu. Kožica odnosno prepucij je poput kapka na oku – i jedno i drugo imaju ulogu zaštite organa. Kapak na oku čuva i štiti sluznicu oka dok kožica čuva i štiti osjetljivost i nježnost glavića. Kožica je prirodna zaštita za glavić i kao svaki drugi dio tijela ima svoju funkciju. Za dječake je zdravije i prirodnije ako nisu obrezani odnosno ako imaju kožicu (prepucij).

Takođe sam došla i do zaključka da mnogi roditelji obrezuju svoju djecu zbog pritiska okoline, odnosno zato što neće da njihova djeca budu drugačija od druge djece. Međutim i taj argument mi je besmislen jer se prirodno svako dijete razlikuje na neki način. Nije sramota biti drugačiji odnosno nije sramota ako dijete nije obrezano! Barem bi to u 21. vijeku to trebalo biti jasno svima. Da kojim slučajem sunećenje nije dio naše vjere i tradicije, nikoga ne bi bilo briga za “higijenske prednosti”. Ali pošto sunećenje jeste dio naše tradicije tome se, u cilju opravdanja, dodaje i “higijenski” argument.

Moj mlađi sin sada ima četiri godine. Nije i neće biti obrezan. Sasvim je zdrav i čist. Nikada nije bilo ni izgleda za nekom infekcijom. Takođe nije ništa manje musliman od svog starijeg brata koji, na žalost, jeste obrezan. Zašto bih mu odstranjivala djelić njegovog tijela zbog nekog mog hira? Zašto bih ga izlagala riziku i traumi ako za to nema nikakve medicinske potrebe? To je moj čvrst stav sada i u buduće. Tu odluku sam donijela kao majka i roditelj u najboljem interesu moga djeteta.

Moja namjera nije da pametujem niti da roditelje odvraćam od sunećenja dječaka. Moja namjera je samo da pokažem na svome primjeru da ima i roditelja koji ne žele da osunete dijete i da to nije nikakav tabu. Mnogo je roditelja koji su takođe u dilemu po ovom pitanju i ne žele to uraditi svome dijetu ali usljed pritiska okoline to ipak urade. Moja poruka je da se drže svoga uvjerenja i zaštite svoje dijete od nepotrebne operacije.  Moja namjera nije da osuđujem bilo koga jer svaka majka radi ono što misli da je najbolje za njeno dijete. Ono što hoću je da podstaknem mame na razmišljanje i da dam podršku onim mamama koje su odlučile isto kao i ja, a to je da ostave svoje sinove onakve kakvi su rođeni, jer priroda ipak zna najbolje.

A. J.

Komentari

Share.