Počelo je sa mojom željom za spavanjem – ah da sigurno je žensko. Kada sam malo prokrvarila u trećem mjesecu trudnoće onda bi ipak moglo biti da je muško, jer tako je bilo kod dvije komšinice koje su rodile mušku djecu.
Kada se već golim okom moglo vidjeti da sam mama koja čeka bebu nije bilo moguće ni u toalet u Tržnom centru otići da me bar dvije žene ne zaustave i svojim očima odrade ultrazvuk te prognoziraju koji je spol beba u stomaku. Imaš pjege, nemaš pjege, stomak ti špicast, stomak ti okrugao, usna ti ovakva, usna ti onakva, lijepa si, nisi lijepa.
Kada je moja princeza došla na svijet i mamina granica tolerancije na komentare okoline se spustila. Jednog dana u Domu zdravlja princeza je počela da plače u čekaonici, meni prilazi žena i govori: “Plače ti.” U redu, od ovog nespavanja sam možda malo umorna ali definitivno čujem kad dijete plače. Kaže, ja uvijek plačem kad i moja beba plače…Svašta baš se osjećam nemajkom sto ne plačem svaki put kad i princeza.
“Ovo dijete je gladno!”- je komentar po kojem ću upamtiti njene prve dane. A da joj staviš šeširić (u tržnom centru), a da joj obučeš čarape (na +35), a da joj nije ružno u tome (u sling marami). Nemojte se toliko smijati sa njom, nemojte da gleda u drugu bebu, i za Boga ne dajte da gleda u ljude sa plavim očima (a i njene su plave).
Jesam li se navikla? Ah šta ja znam, valjda zavisi i od mog raspoloženja: “Mlada, obavezno joj stavi crveni konac oko ruke”…”Hoću gospodine, čim dodjem kući!”
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne moraju odražavati stavove redakcije portala.
