Gledajući svakodnevno Olimpijske igre, moj četverogodišnjak je počeo sa zapitkivanjem: „Mama, zašto su ovi ljudi crni? Zašto su pocrnili „preko linije“? (još uvijek ne znam koje linije?) Zašto oni pobjeđuju u svemu?“
Definitivno me zatekao sa istim pa sam pokušavala da mu objasnim, kako postoje ljudi raznih boja kože, različitog porijekla, kao što postoje ljudi raznih boja očiju pa npr. mama ima zelene, babo smeđe ali to ništa ne znači jer svi smo mi isti.
Dok sam živjela u Beču bilo mi je sasvim normalno da u razredu imamo ljude različitih boja i nacija pa smo tako imali Japanca, Indijca, Perzijanca, Bosanca, Austrijanca… nikada neću zaboraviti kako sam se obratila izvjesnom Čangu (Kinezu) koji je znao Njemački da pita na maternjem jeziku Takumu (Japanca) zašto nije došao u školu i Čang se naljutio jer je on Kinez, a Takuma Japanac 
Pitam se šta će biti za par godina kada moj dječak krene u školu i kada počnu teme „Ko je ko? i sl.“ Kako pripremiti dijete da bez predrasuda korača kroz život? Izgleda da ta priprema počinje od malih nogu. Iščitavajući savjete na internetu, naišla sam na par korisnih savjeta: ovakve teme ne trebaju biti tabu, treba otvoreno razgovarati o njima jer djeca uče od roditelja. Mi smo ti koji postavljamo temelje za kasnije… tako sam ja počela sa bojom očiju, pa sam objašnjavala kako neko ima kovrdžavu, a neko ravnu kosu, neko ima kratku, neko dugu, neko crnu, neko crvenu i sl…mislim da je počeo pomalo shvaćati ali svakako namjeravam uskoro da mu pričam o svojim iskustvima u školi kroz „priče za laku noć“ i pokazivanje fotografije iz razreda…
Nadam se da se škole i vrtići u budućnosti neće pretvoriti u one poput vrtića iz skečeva Nadrealista kada su djeca različitih nacionalnosti pod istim krovom podijeljenja, uče različito i na kraju to prerasta u konflikt. Nadam se da će „Hepek“ djelovati prije nego što bude morao i da ćemo mi biti kreatori bolje budućnosti naše djece.
By bibkare
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne moraju odražavati stavove redakcije portala.
