Sa nedostatkom slobodnog vremena sam se pomirila davno. To svoje momente sastavljam drugima neprimjetnim prazninama, a meni tako dragocijenim. Časopise koje želim pročitati listam u wc-u, dok razvrstavam odjeću za pranje. Knjigu nosim na dječakov trening i dok ga čekam upijam nove događaje ponekad vračajući se par stranica unazad, da „uhvatim“ predhodnu radnju.
Desi mi se da nokte lakiram prije odlaska na posao, dok film gledam u pet nastavaka. Multitasking je novi koncept koji smo mi mame, specijalizirale: igranje balona dok pravimo rucak, juranjava po stanu sa usisivačem u kojoj se pretvaramo da usisavamo djecu, dok zapravo usisavamo, a najdraži mi je razgovor sa suprugom i djecom istovremeno. Naprosto čarobno.
Da me ta „čarolija“ ne bi živu i (još) pri zdravoj pameti progutala, tata i klinci nedjeljom ujutro idu sami u šetnju na dva sata. Ta dva sata obavim sve što imam i trebam, i sigurno preko 40 minuta imam za sebe. Onda radim nešto što nikada ne mogu dok smo svi u stanu, kao na primjer: kupati se bez lupanja na vratima, moljenja da otključam jer se nekom odjednom piški, treba oprati ruke ili postaviti pitanje. I zaista uživam i tih svojih slobodnih 40 minuta, dok ostatak dana teče kao i obično… do ove zadnje nedjelje.
Desi se tako ponekad da se jako dobro organizujem pa sve obavim prije planiranog vremena, kao ove zadnje nedjelje. Veš je u mašini, posljedni zadatak prekrižen i „bacim“ krug po stanu da vidim šta rade sustanari. Tata i djevojčica spavaju zdravim popodnevnim snom, dok dječak zamišljeno gleda kroz prozor. Znam da svi mi imamo potrebu da se s vremena na vrijeme osamimo sa svojim mislima i pokušavam da dokučim da li je to u pitanju ili puka dosada u sobi sa deset hiljada načina da se dijete zabavi.
„Mama, dosadno mi je…“ izusti čim me je opazio. „Pašta bi ti radio?“ upitam, raspoložena za bilo kakvu aktivnost. „Čekaj da ti pokažem nešto…“ otrči u svoju sobu, i ubrzo se vrati sa šarenom knjigom u rukama.
“RUKOTVORINE, 48 kreativnih projekata: izrada, pletenje, presavijanje i recikliranje“. Dobili smo je nas dvoje na poklon od njegove tetke prije nekog vremena i ostavili smo je na stranu čekajući da bude veći. Taj dan je izgleda došao, ove zadnje nedjelje.
„Vidi ovaj cvijet! Ovaj cvijet mi se pravi!“ uzbuđeno mi pokazuje ilustraciju dajući do znanja da ju je već prelistao i da zna šta hoće. Letimično pregledam korake izrade cvijeta i pomislim da bi zapravo moglo biti oboma zabavno. Uvijek sam bila kreativac, a moj sin očito ima istu „crtu“. Bez distrakcija sa strane, trpezarijski stol pretvaramo u radionicu. Pribor je tu, kolaž papir je tu, nacrt je tu i bacamo se na posao. „Nije mi ovaj papir dovoljno šaren za cvijet… Treba da bude šaren, kao na slici!“ buni se mali umjetnik ne želeći nimalo jednobojniji cvijet od onog savršenog iz naše knjige.
Dohvatim stari katalog kozmetičkih prozvoda koji ne može biti više šareniji i pustim ga da bira dezen za cvijet. Ubrzo smo se složili i izrada je počela. Sat vremena crtanja, kruženja, ljepljenja, smijanja i druženja, meni je bio ravan šetnji u prirodi. „Evo ga, i drugi je gotov!“ divimo se našem šarenom cvijeću. „A gdje ćemo ga staviti’“ Ni jedna vazna koju posjedujemo ne odgovara. „Znam!“ kreativni um je odustaje. Iskružimo plastičnu flašu od soka, rubove zaoblimo na ringli od šporeta i ukrasimo je satenskom trakom.
Pijući preostali sok iz reciklirane flaše, posmatramo naše djelo, koje je prema ocjeni malog kreativca ljepše nego ono u knjizi. I jeste, pomislim. Ko bi rekao da nedjelja u stanu može biti tako relaksirajuća i neuobičajena. Dogovorili smo se da će ova radionica biti naša redovna stvar, od ove zadnje nedjelje.
Piše: Erna Šošević
