Kako god se okrenem, jedno od djece mi se provlači kroz noge, vuče za nogavicu, nešto traži ili zapitkuje. U normalnim uslovima, to ne bi bio problem, ali u momentu spremanja ručka, najveći mi je izvor frustracije. Moja muka je još veća jer mi je do skoro kuhanje predstavljalo uživanje, a sada su to igre bez granica: balansiranje posuđem i namirnicama, sklanjanje opasnog pribora, spoticanje na djecu ili otvorene ladice, do momenta kad ne znam ni šta pravim ni u kojoj sam fazi sa kuhanjem. Unatoč svim zabranama, molbama, pa i prijetnjama, nisam uspjevala riješiti se malih smetala iz kuhinje.
Obzirom na svakodnevni problem koji imam, neko rješenje se mora naći. Za savjet se obraćam našim mamama, otvarajući jedno vaspitno – historijsko predavanje. Eh, da čujem, kako su se nekad djeca tjerala iz kuhinje koja nema vrata? Tjerala?! Ne, ne… nisu se tjerala, nego su se upošljavala. To je to?! Umjesto nekog isprobanog magičnog trika, više posla za mene?! Ali s druge strane, ako mi je to jedino preostalo…
Na putu od vrtića do stana vodim razgovor sa svojim sinom o njegovima aktivnostima tog dana i slušam izvještaj o tome šta je crtao, ko se potukao s kim i ko je od njih išao na razmišljanje zbog toga i neizostavno, šta se jelo tog dana. „Mama, jeo sam čorbu od krompira i sad mi kupi pizzu. Sa gljivama.“ Pošto izbjegavamo posjete fast food-ovima i zalogajnicama te vrste, ovo mi je bila idealna prilika da testiram predloženi novi pristup dječijeg boravka u kuhinji. „A šta misliš da sam sebi napraviš pizzu?“, upitam i u retrovizoru ugledam oduševljeno dječije lice koje potvrdno klima glavom. Danas svi ručamo pizzu.
Dok mali chef pere ruke, onom drugom manjem smetalu pripremam igraonicu od drvenih kašika, plastičnih posuda i čaša. To bi je trebalo zabaviti barem pola sata. Klupica koja mu daje pristup radnoj površini je na mjestu i spremni smo započeti avanturu. Mikser, brašno, mlijeko, kvasac… dodajem svom pomagaču koji pravi raspored po svojoj logici. Recept tijesta za pizzu dugo imam i idealan je jer ne moram čekati da nadođe, pa redoslijedom ubacujemo sastojke u posudu: 320 gr. brašna, kesica kvasca razmućena u malo tople vode sa kašikicom šećera, malo soli, 3 kašike maslinovog ulja i 200 ml tople vode da se sve fino umjesi.
Dok mikser pravi meko tijesto i bukom zabavlja oba djeteta, pripremam nadjev rendajući sir, salamu i sjeckajući osnovni sastojak, gljive. Vrijedne ručice uzbuđeno lupkaju i čekaju svoju tepsijicu da zapčnu taj veliki posao.
Gledajući kako strpljivo slaže slojeve po tijestu praveći vlastitu kreaciju, bez mog uplitanja, a malena zadovoljno gricka omiljeni sir, shvatim da je njihova potreba da budu u kuhinji samnom, vjerovatno povezana sa svom tom zabavom. Zašto bi inače mama stalno bila u kuhinji ako joj nije tamo super?! Dok sam ja pripremila veliku pizzu za nas, mali shef je završio svoju koja prva ide na pečenje. Dok mi pomaže da skupim zdjelice pita kada će biti gotovo jer je baš ogladnio, iako je usput „mezio“ narendane sastojke.
250˚C i 10 minuta kasnije, stanom se raširio miris domaće pizze malog shefa. Zadovoljno pruža jedan komad maloj sestri uz napomenu da je ostalo njegovo. Iako znam da ne možemo jesti pizzu svaki dan, pokušat ću, barem većem djetetu, naći neki zadatak prilikom njegovog boravka u kuhinji dok se sprema objed. Iako je dječak, sve što nauči i usvoji, samo mu može koristiti u godinama i izazovima koji ga čekaju. Naše je da im znanje ne uskraćujemo. I da, mame su opet bile u pravu.
TESKT/FOTO: Erna Šošević
