Mislim da je to navika koja je ostala još iz onog vremena kad su pauze za doručak bile od pola 10 do 10. Znam i danas hrpu firmi u kojima je pauza u to vrijeme, a radno vrijeme od 8, ili čak od 7. Što znači da ustaneš u 6 i da ti punih 3,5 do 4 sata organizam radi na prazno. Ili eventualno na kafi i cigarama, kako je često običaj kod nas.
Razmišljala sam ponovo o tome prije petnaestak dana kad sam zbog posla bila u Banjaluci. Imali smo puno posla taj dan. I kad sam prije 8 ustala da odem naći nešto za jelo, znajući da do ručka koji je planiran nemam neki konkretan obrok na vidiku, vidjela da sam jedina od nas dvadesetak koja eto brine o tome šta će i kad jesti.
Sama sam sebi djelovala kao mamina maza, mora se naručkiti prije nego što krene sa radom. Ništa ono, posao, kafa, jedem sebi živce i sl. Ko mi je kriv što sam svoj organizam umazila tako da ga moram nahraniti do maksimalno 8 sati. Jer ako to ne napravim, kazni me ili glavoboljom, ili počnem drhtati od gladi a kad mi se to desi onda više ne pomaže ni hrana jer nema puno toga što mogu bez posljedica pojesti na želudac koji je prije toga urlao od muke šaljući signale da je prazan.
Naravno, kad tako umaziš svoj organizam, veoma je važno i šta ćeš doručkovati. Zato sam bila srećna kao malo dijete pronašavši u pekari u Banjaluci veliku i fantastičnu pileću salatu koja je bila savršen izbor. Posebno što nisam morala posegnuti za pecivom koje me ne bi držalo sitom ni do 11. Ovako sam se najela, pa mi nije bilo bitno ni u koliko je ručak ni hoću li jesti jer sam bila propisno nahranjena.
Moram ovdje podsjetiti na ono famozno poređenje organizma sa mašinom, najčešće automobilom. Ni njega ne pokrećete kad je prazan, zar ne? Prvo naspete gorivo, i to pazite kakvo pa onda vozite. Jer drugačije ne ide.
A organizam je isto mašina, samo malo modernija i nježnija. I puno osjetljivija. I kvari se kad je dugo mučite i tjerate da radi na prazno.
To sam ja doživjela 2003. godine kad sam zaglavila u bolnici na 40 dana zbog kolapsa organizma. Da, godinama prije toga mi nije bilo važno kako počinjem dan, kad i šta jedem, a kafa i cigarete su mi bile prvo što sam uzimala ujutro. To mi je obezbijedilo takvu krvnu sliku da su me samo na osnovu nje poslali na zarazno i ispitivali 40 dana da vide šta mi je.
Tad mi je rečeno da moram povesti računa o sebi i o tome šta i kako radim svojoj mašini zvanoj moje tijelo. I od tada imam jutarnje rituale koji se povremeno mijenjaju, ali doručak od maksimalno sat i po nakon ustajanja ostaje konstanta. Jer ne znam i ne mogu, a i ne želim drugačije.
I nekako sam mislila da to svi tako rade, a onda vidim da sam manjina i to kakva. Skoro pa statistička greška koju gledaju sa čuđenjem kad kaže da mora prvo jesti pa onda sve ostalo.
Da ne potežem sad neke studije i mišljenja stručnjaka, samo ću vas pozvati na probu. Razmislite o organizmu kao mašini i probajte. Možda vam se svidi osjećaj da brinete i vodite računa o svom organizmu, a to u principu može samo učiniti da vam bude bolje.
A i da ja ne budem izuzetak koji traži da jede kad se negdje sretnemo. Pićemo kafe i čajeve poslije doručka 😉
Autor: Hana Kazazović
