Razlog posjete psihologu
Uopšteno govoreći, razlog može biti disfunkcionalnost u bilo kom obliku, kao i svaka nagla promjena u ponašanju ili navikama djeteta. Uzrast djeteta u najvećoj mjeri određuje način ispoljavanja različitih vrsta teškoća kroz koje dijete može prolaziti.
- Mlađi predškolski uzrast (od rođenja do 4 godine) karakteriše somatizacija kroz koju dijete izažava svoju teškoću. Najčešće primjeri su povraćanje, teškoće sa spavanjem i uspavljivanjem, neusvojene higijenske navike, ili nakon usvajanja higijenskih navika ponovno umokravanja i sl. Kod beba su to izbjegavanje pogleda, odsustvo «gugutanja », nezainteresovanost za dešavanja oko djeteta i sl.
- Kod nešto starije djece (od 4 do 12 godina), sve teškoće u usvajanju govora, teškoće u učenju, nagla promjena u školskom postignuću, umokravanje, agresivnost, laganje, krađa, stalne porodične nesuglasice, strahovi koji traju, poremećaji sna i apetita, stalni « nemir » kod djeteta su znaci koji mogu da upućuju potrebu za odlazak kod psihologa.
- Kod adolescenata, svaka nagla promjena treba da bude alarm: povlačenje, nezainteresovanost za druženje ili pretjeran interes za isto, značajan pad školskog postignuća, bitnije promjene apetita ili sna, krađa, bježanje od kuće, konzumiranje alkohola ili droga, itd.
Roditelji se mogu odlučiti za odlazak psihologu i zbog nekih specifičnijih razloga kao što su nadarenost, hiperaktivnost… Bolest jednog od roditelja je u potpunosti opravdan razlog za psihološku konsultaciju. Razvod, smrt, gubitak radnog mjesta… Promjene i prekidi porodičnog života mogu biti razlog konsultacije kod psihologom.
Otpor roditelja…
Uprkos svemu rečenom, neki roditelji izbjegavaju da potraže pomoć sa strane. Strah od osude ? Strah od dovođenja u pitanje sebe i svojih stavova ? Ne, nismo loši roditelji ukoliko potražimo pomoć psihologa! Ne, nije tačno da samo “ludi” idu kod “psihića”.
Naprotiv, potražiti pomoć za sebe i svoje dijete je odgovorno roditeljsko ponašanje!
Kako teče psihološka procjena ?
U većini slučajeva, najprije roditelji iznose ono što smatraju teškoćom ili što ih zabrinjava u vezi sa djetetom. Psiholog na taj način nastoji da procjeni trenutne teškoće kroz koje prolazi dijete, kao i da stvori jednu povezanu cjelinu. Roditelji pomažu psihologu da shvati šta bi dijete moglo nastojati da izrazi, bez da je i samo svjesno istog. Potom psiholog prima dijete samostalno. Dijete tada ima na raspolaganju razne vrste igračaka, papir, olovku, bojice, plastelin putem kojih može da se izrazi. Prilikom procjene psiholog može da koristi i testove inteligencije, te projektivne tehnike u zavisnosti od razloga dolaska. Nakon prvog susreta može da bude neophodna dodatna procjena (logopeda, psihijatra, fizijatra). Potom, psiholog iznosi svoje mišljenje roditeljima i djetetu, te nastavlja savjetovanje ukoliko za to ima potrebe.
Izvor:lopsisavjetovaliste.blogspot.ba
