Oko prve bebe smo se dobro namučili i potrajalo je tri godine do plusića na testu. Drugi plusić je nekako došao glatko, nije dugo potrajalo i osjećaj je skroz očigledan: trudna po drugi put.!
Svi samo sa zanosom pričamo o tome kako smo nosili bebu u stomaku, pričali joj i mazili je dok smo čekali da nam se priduži…Čovjek toliko zeli dijete da jednostavno zaboravi kako trudnoća može biti teška, koliko traje i šta sve sa sobom nosi.
Mučnine su ovaj put počele odmah: jutarnja gorčina, sve ti se gadi…Krevet postaje moj najbolji prijatelj sada puno teže dostupan nego ranije jer sada imam I svog malog dječaka koji očekuje maminu nježnost, brigu, mamu na koju je navikao, pomoć u privikavanju na vrtić..a ja nemam snage ma koliko se pokušavala trznuti. Ja jedva čekam krevet i novi dan u nadi da će sutra nestati mučnine i ja biti ona stara. Haos u stanu oslikava moje stanje u glavi, a tako sam se radovala novoj trudnoći..novoj bebi..Još sanjam dan kada ću početi istinski da uživam u “biti trudnica” jer za sada se samo borim sa žgaravicom i nekontrolisanim povraćanjem. Znam da ne postoji lijek protiv mučnina, sada mi kao “paše” grickanje mentol bombona (a onda i njih povratim), Ono što mi je jedan dan na trenutak prijalo, sutradan sam “izbacila” iz sebe. Moj muž još uvijek nije svjestan da čekamo novu bebu i da je meni loše, da treba preuzeti odgovornost..
I taman kada sam psihički klonula, osjetim nešto u sebi. Uvjeravam se da je još jako rano ali jedinstveni osjećaj “leptirića” u stomaku mi ponovo daje snagu i podsjeća da ću uskoro biti (aBd) sretna majka dvoje prekrasne djece, nešto o čemu neki sanjaju, neki su doživjeli, nešto za šta se vrijedi boriti, izdržati i što je naš smisao života.
By bibkare
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne moraju odražavati stavove redakcije portala.
