Njih dvoje i ja
Znate kako postoje određene radnje u životu o kojima slušate i koje su u praksi izvodive, ali se ne biste usudili uraditi to svjesno ni u najluđim snovima? Dok slažem posljednje stvari u gepek pomislim da se moja hrabrost ne razlikuje puno od ludila i pri tom se divim umjeću slaganja istog. Šta ne može stati, mora… što bi rekla moja kuma. Provjeravam pasoše, sjedam u auto, osmatram saputnike na zadnjem sjedištu i krećemo. Idemo na more. Njih dvoje i ja.
U glavi stotinu i jedna briga. Djeca još uvijek mirna, ne traže ništa i ne zahtjevaju. Pustim laganu muziku i trudim se opustiti u vožnji. Petnaest kilometara od polazne tačke, dječak traži pauzu za wc uz pitanje jesmo li uskoro stigli. Djevojčica traži vode i igračke. 415 kilometara do destinacije. „Mogu ja ovo…“ ponavljam u sebi tražeći razlog da ne zažalim zbog svoje odluke. Slušajući neusklađene zvuke disanja dok spavaju, razmišljam o svojim strahovima i o toj opsesivnoj misiji da ih sačuvam od… svega. Da li je bezbjednije kada nas je dvoje iako iste opasnosti vrebaju uvijek? Lakše je podjeliti odgovornost, dobiti drugo mišljenje, donijeti zajedničku odluku. U autu, njih dvoje i ja, prelazimo kilometre.
Nesvjesni da nam je život postao reality show, po dolasku na zahtjeve šaljem rodbini i prijateljima slike žive i zdrave djece, i žurimo na plažu. Pola stvari nisam ponijela, ali realno, sve nam to što se inače nosi, uglavnom nije potrebno. Opet miris mora opija sva čula, dok nam sunce mami osmjehe i zove na igru. Mogli bi se na ovo navići iako nam tata nedostaje.
Pravila su bila jednostavna i moji cimeri su ih poštovali. Doručak je najvažniji i od njega je ovisila brzina odlaska na plažu. Na plaži je sigurnost na prvom mjestu i sve ostalo je dozvoljeno. Upoznajemo nove ljude i stičemo nova iskustva. Učimo jedni o drugima. Posmatram svoju djecu kako se sami snalaze u situacijama u kojim bi im ja, u nekoj drugoj prilici, asistirala. Uživam u pogledu na njih dok se takmiče ko će dalje baciti kamenčić u more, dok sa starim i novostečenim prijateljicama uz „kavu“ na plaži, razmjenjujem impresije, recepte i poglede na život. Smišljam odogovore na pitanja poput: Zašto ne možemo ponijeti more kući? i „Mogu li se ja ovdje zvati Roko?“ Usrećuje me spremanje uštipaka za sedmero djece koji oduševljeno i iskreno hvale tu jedostavnu večeru. Očaravaju nas smokve i večernje šetnje. I sladoled. I svježi jutarnji slanci. I društvo.
U kasnim večernjim satima, kada jedino imam potrebnu mi tišinu, razmišljam o svim tim divnim stvarima koje nam se dešavaju na putovanjima sa djecom, a koje zbog opreznosti, opterećenosti i brige, ne vidimo i ne proživimo. Otvorim veliko pakovanje voćnog jogurta i počastim se u ponoć uz pogled na svjetla velikog grada. Čudno je, ali uživam.
Deset dana je prošlo u trenu. Pakovanje, još jedno kupanje, pozdravljanje. Ista ekipa u autu sprema se na dalek put. I dok uz zvuke grupe TBF i pjesmu „Uvik kontra“ napuštamo splitsko-dalmatinsku, nekako osjećam da sve troje znamo da ćemo rado ovakve gluposti opet praviti. Možda na zimu. Njih dvoje i ja.
FOTO/TEKST: Erna Šošević
