“Ali, obećala si!” ljutitim tonom mi se obraća naš sin. Po prirodi jako tvrdoglavo dijete, vraća nam ono čemu smo ga učili: obećanje je dug. Gledam sibirsku prognozu i pokušavam da razumom ubijedim dječaka da izlazak iz kuće nije preporučljiv ni u hitnim slučajevima. Što ja više objašnjavam, to je on nemolosrdniji: “Obećala si!” uporno ponavlja. Nemam izlaza. “Idi se spremi. Idemo u pozorište”.
U njegovoj sobi haos. Neće da obuče štrample, žuljaju ga. Neće plavi džamper, predugi su mu rukavi. Šarene rukavice su mu male, ali mu se najviše sviđaju… Borim se sama sa sobom da ne izgubim strpljenje, ali gledajući ga kako gleda u tri leptir mašne koje posjeduje i duboko razmišlja o tome koju će staviti, nekako se raznježim. Tako je veliki, a opet tako mali, rekla bi njegova tetka. Provjeravamo zimsku opremu i trudimo se da ne zaboravimo ništa, ipak izlazimo na veliku hladnoću.
Krećemo na vrijeme jer snijeg ne prestaje padati, a put do našeg pozorišta nije kratak. Vozim polako i pričamo. Na radiju slušamo naše pjesme i pokušavamo pratiti jedno drugo, u riječima i ritmu. Posmatram ga u retrovizoru kako radoznalo gleda novogodišnje ukrase, povremeno mi skretajući pažnju na one najsjajnije. “Koliko još?” pita. “Još malo”.
Držimo se čvrsto za ruke dok se približavamo Kulovića ulici. Kroz snijeg nam se ukazuje ljubičasti naziv poznatog objekta i vješto prelazimo preko snježnih prepreka između auta i žurno ulazimo unutra. Iznenađuje me broj djece koje roditelji “oslobađaju” od teške odjeće. Uzimamo karte, posjećujemo garderobu i toalet, za svaki slučaj. On uzbuđeno cupka i okreće se oko sebe. “Ja ću čuvati karte”, reče mi odlučno.
Gase se svjetla i dječiji žamor prestaje. Živopisna scenografija obećava zabavu. Pod jakim svjetlima pojavljuju se genijalni Mario, Sanin, Elma i Mirza i čuje se prvi smijeh. Mali gledaoci prepoznaju poznatu priču koju nam glumci predstavljaju u drugačijem izadnju, maštovitijem i smjelijem. Crvenkapa “na tačke” nas vodi u pustolovinu sa likovima najdražih bajki, pa se družimo sa Pepeljugom, Trnoružicom, Pinokijom, Ivicom i Maricom, Tri Praščića, Mačkom u Čizmama, Vukom vegetarijancem, Bakom te nama (začudo!) omiljenom, Vješticom.
Oduševljena sam kako su nas, odraslu publiku, na momenat podmladili podsjećajući nas na igre našeg djetinjstva, kao i to što su cijelu priču sa par rečenica približili nama jednako koliko i djeci kojima je namijenjena. Uživali smo svaku minutu. Pljeskali uz svaku pjesmu. Smijali se svakom liku. Zajedno se sa njima igrali na prašnjavom, a tako čarobnom tavanu.
Kraj predstave je nerado dočekan. Dok se spremamo za polazak slušamo zadovoljne posjetioce kako prepričavaju nezaboravne scene ili imitiraju jednog od likova. Ponovo ruka u ruci i uz snijeg koji i dalje pada, hodamo do auta. “Mama, oni su se samo igrali, je li tako?” “Tako je”. “A ja mislim da je vještica prava, sa onim dugim crvenim noktima… i baš je super”. “Ako ti želiš da bude prava, prava je”. Zadovoljno se nasmije.
Mi nikada ne možemo odvesti našu djecu na mjesta u mašti gdje ih mogu odvesti ljudi koji žive za to. Nevjerovatno je inspirirajuće osjetiti kako to “putovanje” utiče na njihov um i kako pomjera granice shvatanja na primjer, jedne bajke. Za takvo nešto izlazak iz kuće sa djetetom na -12 stepeni zvuči sasvim razumno.
Piše: Erna Šošević
